posao, cv, intervju, Delegiranje za posao, razgovor za posao

Delegiranje nije pitanje poverenja, nego ovlašćenja

„Danas imamo ljude koji vode prodaju, nabavku i proizvodnju, ali se dosta odluka i dalje vraća meni. To je delom zato što su navikli da me pitaju, a delom zato što i ja tražim da budem uključen.”

Piše: Miloš Radović, senior consultant, Egzakta

Miloš Radović, senior consultant, Egzakta

Ova izjava vlasnika sažima dilemu kojoj posvećujem posebnu pažnju u razgovorima o razvoju kompanije, naročito kada iza rasta poslovanja nije usledila odgovarajuća promena u načinu upravljanja. Firma je zaposlila rukovodioce i raspodelila odgovornosti, ali realizacija važnih poslova i dalje zavisi od raspoloživosti jednog čoveka, na čijem se stolu susreću zahtevi različitih sektora. Razgovor o narednoj fazi razvoja zato počinjem sagledavanjem posledica takve zavisnosti i prostora koji drugi ljudi zaista imaju da preuzmu odgovornost.

Nije reč o pojedinačnim slučajevima. Prema PwC-ovom istraživanju porodičnih kompanija u centralnoj i istočnoj Evropi iz 2023. godine, 64 odsto njih i dalje je u rukama prve generacije, dvostruko više nego u svetskom proseku, dok 74 odsto vlasnika navodi da im je dugoročni cilj da firma ostane u porodici.

Čekanje ima cenu koja se ne vidi u izveštaju

Kada ponuda kupcu čeka potvrdu cene, nabavka saglasnost za porudžbinu, a zapošljavanje završni razgovor sa vlasnikom, njegova raspoloživost određuje brzinu poslovanja. Dok on pokušava da odgovori na sve zahteve, kupac može prihvatiti drugu ponudu, dobavljač pomeriti rok isporuke, a dobar kandidat odabrati drugog poslodavca, pa se posledice odlaganja odluke prenose na posao koji je već pripremljen.

Čekanje tako dobija sasvim konkretnu cenu, čak i kada je još nismo jasno prepoznali u finansijskom rezultatu.

Uobičajena objašnjenja poslovnog učinka često ostavljaju tu cenu u drugom planu, pripisujući izgubljen posao prodaji, kašnjenje nabavci ili nedovoljno brzu reakciju rukovodiocu. Međutim, vraćanjem na trenutak u kojem je trebalo doneti odluku možemo otkriti da je odgovorna osoba već pripremila rešenje, ali nije imala ovlašćenje da ga sprovede bez dodatnog odobrenja. Pre procene nečijeg učinka zato nastojim da razumem koliko je taj čovek mogao da utiče na ishod i da li su očekivanja od njegove funkcije bila usklađena sa stvarnim prostorom za odlučivanje.

Neposredna uključenost osnivača često je bila presudna za uspeh kompanije, jer je njegovo poznavanje kupaca, proizvoda i zaposlenih omogućavalo brze procene i rešavanje problema bez dužeg usaglašavanja. Sa rastom poslovanja, međutim, povećava se broj odluka, njihova složenost i međuzavisnost, dok vreme vlasnika ostaje ograničeno. Ukoliko se način upravljanja ne prilagodi tom rastu, svaki novi kupac, proizvod ili tržište donosi dodatne zahteve za njegovo lično uključivanje, pa se širenje kompanije odvija uz sve veći pritisak na osobu od koje ona već zavisi.

Dobar poslovni rezultat zbog toga posmatram zajedno sa načinom na koji je ostvaren, posebno kada rast prihoda i profitabilnosti prati stalno angažovanje vlasnika u rešavanju zastoja, povezivanju sektora i preuzimanju poslova rukovodilaca. Takav rezultat može da ohrabri ambiciozniji plan razvoja, iako organizacija već zavisi od njegove gotovo potpune raspoloživosti. Pre prihvatanja tog plana potrebno je proceniti koliko dodatnog posla postojeći način upravljanja može da iznese i u kojoj meri će dalji rast povećati čekanje na odluke.

U toj proceni posebno me zanima šta ostaje nedovršeno dok vlasnik održava svakodnevno poslovanje, jer odluke o investicijama, novim tržištima i razvoju rukovodilaca mogu mesecima čekati mirniji period koji nikako ne dolazi. Njihovo odlaganje teže je povezati sa pojedinačnim troškom, ali upravo od njih zavisi budući pravac kompanije. Vreme potrošeno na potvrđivanje operativnih odluka istovremeno smanjuje mogućnost vlasnika da se posveti pitanjima koja zahtevaju njegovu širu poslovnu procenu.

Odgovornost bez ovlašćenja

Da bismo razumeli zbog čega se toliko odluka vraća vlasniku, potrebno je sagledati stvarnu samostalnost rukovodilaca, koja može značajno odstupati od onoga što sugeriše organizaciona struktura. Rukovodilac prodaje može odgovarati za prihod, a da svaki popust zahteva dodatnu potvrdu, dok direktor operacija preuzima odgovornost za isporuku bez mogućnosti da odobri nabavku neophodnu za poštovanje roka.

Kada postoji takav raskorak između odgovornosti i ovlašćenja, promena ljudi na rukovodećim pozicijama može ostaviti osnovni problem nerešenim.

Jedan od praktičnih načina da se ovakve situacije preduprede jeste jasnije definisanje uloga i nadležnosti kroz RACI matricu, koja omogućava da se za ključne poslovne aktivnosti precizno utvrdi ko je odgovoran za izvršenje, ko ima krajnju odgovornost, sa kim se treba konsultovati, a ko treba da bude informisan.

Posledice se vremenom prenose i na ponašanje zaposlenih, naročito ako se samostalno donete odluke redovno preispituju ili poništavaju. Rukovodioci tada mogu početi da traže saglasnost i za ono što bi mogli da odluče sami, procenjujući da je čekanje sigurnije od preuzimanja inicijative. Vlasnik, suočen sa sve većim brojem pitanja, može zaključiti da njegovom timu nedostaje samostalnost, dok zaposleni kroz svakodnevno iskustvo uče da je njegovo uključivanje najpouzdaniji način da odluka bude prihvaćena, čime se postojeća zavisnost dodatno učvršćuje.

Razlika između centralizovanog upravljanja i jasno delegiranih ovlašćenja najbolje se vidi u načinu donošenja odluka.

CENTRALIZOVANO ODLUČIVANJE

Zaposleni/rukovodilac → traži potvrdu → vlasnik odlučuje → usporavanje → dodatna centralizacija

JASNO DELEGIRANA OVLAŠĆENJA

Jasna podela uloga → veća samostalnost → brže odluke → rasterećenje vlasnika

Naslednik preuzima funkciju, ali ne i odluku

Takav odnos dobija posebnu težinu kada naslednici preuzmu vodeće funkcije, jer promena poslovnih uloga istovremeno zahteva prilagođavanje porodičnih odnosa i očekivanja zaposlenih. Naslednik treba da izgradi autoritet i pokaže sposobnost da vodi posao, dok osnivač treba da prihvati drugačiji obim sopstvenog uključivanja. Ako zaposleni dogovore sa naslednikom nastave da proveravaju kod osnivača, formalno preneta odgovornost ostaje praćena neizvesnošću u vezi sa tim čija odluka na kraju važi.

Na radionicama sa zaposlenima više puta sam čuo sličnu dilemu o odgovornosti i prostoru za samostalno odlučivanje, koja se kod naslednika dodatno prepliće sa poštovanjem prema osnivaču i njegovom iskustvu.

Sa sličnim ograničenjima može se suočiti i iskusan menadžer koji preuzima rukovodeću funkciju, ukoliko njegova znanja i prethodno iskustvo nisu praćeni odgovarajućim ovlašćenjima i autonomijom u odlučivanju. Zbog toga uključivanje profesionalnog menadžera u upravljanje kompanijom podrazumeva jasno definisanje odgovornosti, merila uspešnosti i načina saradnje sa vlasnikom. U suprotnom, kompanija dobija još jedan nivo rukovođenja, ali ne i očekivano rasterećenje vlasnika, budući da ključne odluke i dalje ostaju centralizovane, a postojeći način upravljanja suštinski nepromenjen.

Oprez vlasnika pritom može imati sasvim opravdanu osnovu u ranijim greškama, nepouzdanim informacijama ili proceni da pojedini ljudi još nisu spremni za širu odgovornost. Razumevanje tih razloga važno je za dogovor o promeni njegove uloge, a nastavak uvodne ilustracije približava koliko prepuštanje odluka može biti zahtevno i kada postoji jasna namera da se ono sprovede.

Važan test stvarne samostalnosti za mene predstavlja trenutak u kojem rukovodilac, unutar dogovorenih granica, donese odluku drugačiju od one koju bi doneo vlasnik. Povlačenje ovlašćenja u takvoj situaciji dovodi u pitanje pouzdanost prethodnog dogovora i otežava zaposlenima da procene kada se od njih očekuje samostalnost. Postepeno preuzimanje odgovornosti zato zahteva doslednost, uz podršku i proveru rezultata koje rukovodiocima omogućavaju da razvijaju sopstvenu procenu, a vlasniku da na osnovu njihovog učinka gradi poverenje.

Kada je vreme za eksternu podršku

Kada se ova pitanja uporno ponavljaju, uprkos dodatnom angažovanju vlasnika i zapošljavanju novih ljudi, smatram da je vreme za uključivanje profesionalne podrške. Učestali zastoji i odlaganje razvojnih odluka dovoljno su jasni signali da postojeći način upravljanja zahteva preispitivanje, naročito ako kompanija priprema generacijsku tranziciju. Pravovremeno otvaranje tog razgovora omogućava da se poslovne uloge razjasne pre nego što njihova neodređenost počne da opterećuje i porodične odnose.

Izbor odgovarajuće podrške zavisi od toga šta kompaniji nedostaje da bi nastavila da se razvija. Timu koji raspolaže potrebnim znanjem, ali stalno čeka potvrdu potreban je jasniji prostor za odlučivanje, dok nedostatak rukovodećeg iskustva zahteva razvoj postojećih ljudi ili angažovanje iskusnijih menadžera. Kada se problemi ponavljaju u saradnji sektora, potrebno je razjasniti zajedničke prioritete i odgovornosti, jer pojedinačno delegiranje teško može da reši ono što proizlazi iz međusobno neusaglašenog rada.

Zavisnost od jednog čoveka i nevidljivost stvarnih uskih grla nisu samo organizaciono pitanje. Isti obrazac se ponavlja i u tehnologiji, gde se o ulaganjima često odlučuje bez jasne slike o tome šta postojeći sistem može da podnese, pa se i tu odluka vraća na pojedinca umesto da je nosi proverena procena.

Kao konsultanti, pomažemo vlasniku da sagleda gde zavisnost od njegovog uključivanja usporava kompaniju i koji je razlozi održavaju, a zatim zajedno sa njim i rukovodiocima definišemo ko o čemu odlučuje. Vrednost tog rada potvrđuje se kada rukovodioci mogu samostalno da vode svoj deo poslovanja, dok vlasnik zadržava pouzdan uvid i uključuje se tamo gde su njegovo iskustvo i procena najpotrebniji.

Potreba za konsultantom i profesionalnim menadžerom može se pojaviti istovremeno, pri čemu jasno razumevanje njihovih uloga olakšava postavljanje realnih očekivanja. Konsultant doprinosi sagledavanju problema, izboru prioriteta i pripremi i sprovođenju promene, dok profesionalni menadžer preuzima svakodnevnu rukovodeću odgovornost za deo poslovanja ili celu kompaniju. Pre angažovanja mi je zato važno da sa vlasnikom razjasnimo kakav doprinos očekuje i koje odluke je spreman da prepusti, jer od njegove podrške dogovorenim ovlašćenjima zavisi koliko će znanje angažovanih stručnjaka moći da se primeni.

Traženje takve podrške smatram odgovornom poslovnom odlukom, posebno kada naredna faza razvoja zahteva znanja i iskustva koja kompaniji ranije nisu bila potrebna. Pravovremeno uključivanje profesionalaca, uz oslonac na vlasnikovo poznavanje poslovanja, daje mu više mogućnosti da izabere odgovarajuće ljude, razvije tim i postepeno prilagodi sopstvenu ulogu. Takva promena lakše se priprema dok kompanija posluje dobro i postoji vreme za proveru rešenja nego kada se od nje očekuje da istovremeno otkloni uzroke zastoja i nadoknadi posledice već izgubljenih poslova.

Pre sledećeg plana rasta zato bih vlasniku ili direktoru postavio pitanje koliko još posla postojeći način upravljanja može da podnese. Ako odgovor zavisi od toga da radi duže, bude dostupniji i lično proverava više stvari, profesionalnu podršku treba uključiti sada, dok još ima prostor da promenu vodi planski. Vreme koje danas uloži u razvoj organizacije otvara mu prostor da sutra donosi odluke o pravcu kompanije, umesto da njegovo odobrenje određuje rok svakog sledećeg posla. 

Saznajte sve o dešavanjima u biznisu, budite u toku sa lifestyle temama. PRIJAVITE SE NA NAŠ NEWSLETTER

Izvor: BIZLife magazin

Foto: Jernej Konjajev, Getty Images / Unsplash

What's your reaction?

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

developed by Premium.rs | Copyright © 2026. bizlife.rs | Sva prava zadržana.