
Dnevnik sitnih zadevica: Od nebinarnosti do izbora
Piše: Darko Soković, Rukovodeći partner za strategiju i razvoj, Propulsion
Uzmimo, na primer, ovaj naslov gore: jeste li vi uvek govorili „zađevica”? Znam, i ja sam, i svi moji, ma svi koje znam! No, evo, otvorio sam rečnik i piše lepo da se kaže „zadevica”. Sad, ako to napišem, zvučim sebi glupavo i nepismeno, a opet, ne bih da budem analfabeta. Ali čemu pismenost kad ne mogu da govorim kô sav ostali svet?
Sitan je to, ipak, problem za sve ostalo: mozak mi radi hiljadu na sat, daveći se u cunamiju informacija sa svih strana. Nisam jedini. Sebi sam uskratio izduvni ventil kojem pribegava – istraživanja pokazuju – preko devedeset posto naših građana: društvene mreže. Ima skoro godina kako sam ugasio Instagram i Fejsbuk, na Tviteru sam inkognito, na Tiktoku samo voajerišem; pa gde sad da prospem žuč za sve što me tišti?
Evo, svako s pristupom internetu je izašao da se žali što mu se „nameće”, „propagira”, „agresivno promoviše” i „gura agenda” fluidnih rodnih identiteta, zato što je Nemo, nebinarni čovek iz Švajcarske (nije valjda problem što, kao i za druge ljude, za nebinarnu osobu kažem da je čovek, kô i svi mi?), pobedio na Evroviziji. Kažu ne bi imali problem ni sa kakvim „opredeljenjem”, ali samo da oni ne moraju razne identitete da gledaju, ili, kad ponestane svih drugih retorskih oruđa: „Pa zar našoj deci to da se podmeće!” Odgovorila im je Olivera Kovačević neki dan: nije ni porodica što je nekad bila! „Naša deca”, u proseku, dnevno provedu iznad četiri sata na mrežama i do srži su povezana sa svetom. Gledaju i šta treba i šta ne treba, pa i ono što se zbiva i u toj „moralno posrnuloj Evropi”, sasvim uronjeni u naše i svetske estradne i društvene zađevice (eto, rekao sam!). Umeju da razumeju šta su trendovi, šta opredeljenja, a šta duboka lična određenja. Zgražavamo se, kaže lepo Olja Kovačević, samo mi. Da se, možda, manemo (oprostite mi na živopisnoj slici) guranja ruke u gaće nedužnim ljudima i popisivanja njihovih hromozoma, a da se pozabavimo svojim životima? Ali možda neki naši sugrađani misle da je ovo direktni atak na njihov život, vrednosti i uverenja? Možda. Pa kako onda da izgradimo neki tanani, viseći most poverenja da možemo bar smisleno da razgovaramo? Trudim se, pišem, pitam, razgovaram, ne znam.

Darko Soković, Rukovodeći partner za strategiju i razvoj, Propulsion
Ne zna, izgleda, ni kandidat za gradonačelnika najmoćnije partije u istoriji Srbije. I njega baš, baš svaki dan tište identitetska pitanja. Kliče da „Beogradu treba srpski gradonačelnik, srpska vlast, Beograd je srpski grad i prestonica”, mada – o tempora, o mores – „ne zato što smo šovinisti, već zbog toga što nećemo da se snebivamo ko smo”. Pa ko smo, bivši, a možda i budući gradonačelniče, i kako izgleda ta nesnebivljiva srpskost u vašoj izvedbi? Red proširenja bulevarâ, red najprizemnijih uvreda na račun svega drukčijeg? Red mutno nabavljenih tramvaja, red lomljenja telefona građanima? Red na silu sklepanih porodičnih dana (koji sada traju, evo, četvrt godine, ne za porodicu, nego da bi gradonačelnik zasenio „homoseksualni i biseksualni događaj koji organizuju homoseksualne i biseksualne organizacije”), red krajnjeg primitivizma prema novinarima koji se znalački pikiraju? A mi svi koji se, koliko možemo, trudimo da budemo pristojni i vaspitani, volimo ovaj grad, želimo mu sve najlepše i voleli bismo da u svemu bude najbolji – nas je ovog čoveka strah. Njegova ničim neizazvana salutiranja decidnom poništenju drugog i drugačijeg, dok poziva na sabornost, treba da uplaše baš svaku Beograđanku i svakog Beograđanina, a posebno nas koji smo bilo kako odgovorni za budućnost „naše dece”.
Izbori su, pa može da se bira druga opcija. Ali, ne da mi mozak mira, koga umesto ovog razobručenog siledžije? Da li onu opoziciju koja je pretila blokadama i bojkotom, pa odustala jer je progurala zakon što sprečava da se glasa ako je čovek promenio prebivalište posle „tog i tog datuma”? Ako, pošteno! A onda (valjda što su ih smarali Ustav i prava građana u gimnaziji) saznasmo da nisu nikad do sada čuli za aktivno i pasivno biračko pravo – prosto, da svako može i da bira i da bude biran i da i za jedne i za druge vrede isti uslovi. I tako krenu liste da im padaju kô kruške baš na osnovu baš onog zakona koji su sami dogovorili s vlašću i sami za njega digli ruku u plenumu Skupštine, jer su im kandidati menjali prebivalište baš posle „tog i tog datuma”. No, nije kraj – kriva je neka mistična sila jednoj liderki koja je „slučajno” podnela dve liste na istoj opštini, pa joj obe pale. „Mislim da su mogli to da nam jave, pa da mi uporedimo papire”, vapi zakasnelo. Mrtav ozbiljan, doktor pravnih nauka, džoker ovih izbora, pišti da, kad u zakonu piše da „predstavnici manje zastupljenog pola na listi” moraju na toj listi biti ravnopravno zastupljeni, on čita da na listi može biti koliko hoćeš žena. Onda takvu listu i podnese, ona padne, a on i njegovi uglas: „Blokiramo izbore!” Bože, ima li te!
Na mreže mogu da se vratim kad hoću, treba samo da se ulogujem. Ali ja bih još toliko imao da se jadam što nedoumice oko pojmova „muškarac”, „žena”, „nešto drugo” ili „ništa od ponuđenog” zamalo srušiše najstarije muzičko takmičenje, valjda sruše onog što se uzidao u Stari dvor, a vidim, evo, ruše i opoziciju i pre nego što se i približila nekoj „poziciji”.
Bolje je, zato, da mi se pravo da javno hejtujem oduzme zauvek. Možda i da neki od ovih jedom zadojenih mojih koleginica, kolega i inih, što ih gore pomenuh, sami sebi oduzmu javnu platformu – zauvek, pošteno je.
Onda možemo da sednemo zajedno, pa da pišemo dnevnik novih zadevica. Tačka prva: kaže se „zađevica”, i tačka. Kako mislite ne kaže se?
Saznajte sve o dešavanjima u biznisu, budite u toku sa lifestyle temama. PRIJAVITE SE NA NAŠ NEWSLETTER.
Izvor: BIZLife Magazin
Foto: Ivo Matejin