Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    PREDUZETNIČKA PRIČA: Zaposleni su srce svakog posla

    Krajem osamdesetih godina prošlog veka zajedno sa suprugom krenula je u privatan biznis. Imala je planove i ciljeve ali joj se u sekundi život promenio. Užičanka Slađana Šumanac nije odustala i 1994. godine otvorila je buregdžinicu “Blue Moon”. Danas je to jedan od  najprepoznatljivijih brendova u užičkom kraju i porodični biznis u koji su uključena i njena deca. Ne voli da menja zaposlene a pojedini kod nje rade od osnivanja, pune 23 godine. Mnogi su došli kao svršeni srednjoškolci a sada su to ljudi sa odraslom decom. Neki su se tu i upoznali i venčali. Oni su jedna velika porodica.

    “Kako god se sada sa nostalgijom sećali vremena pre 90-ih, ni tada nije bilo lako naći adekvatan posao. Sa završenom gimnazijom i nedovršenim pravnim fakultetom, suprug i ja smo veoma brzo shvatili da bilo kakav kancelarijski posao nije ono što bi našem temperamtentu i postavljenim ciljevima dalo dugoročni smisao. Zato smo krajem 80-tih otvorili caffe bilijar klub “LA”  koji je ubzo postao kultno mesto u gradu i butik Blue Moon, koji je po svom enterijeru i robi vrhunskog kvaliteta moga da bude bilo gde u Evropi. Sve je bilo dobro dok se političke prilike u zemlji nisu toliko pogoršale da smo poželeli da se odselimo u Češku. Pripremili smo sve papire, iznajmili stan u Pragu, registrovali firmu i čekali kraj školske godine da ćerka Marta završi prvi razred. Nažalost, u saobraćajnoj nezgodi aprila 1992. suprug je nastradao. U sekundi su se svi planovi pretvorili u prah. Neizvesnost i svest o tome da sam sedmogodišnjoj Marti i dvogodišnjem Vukašinu jedini roditelj, zahtevali su nove planove i prepakivanja”, priča Slađana.

    Okolnosti su bile veoma teške u svakom smilu. Ratište je bilo blizu, živelo se u periodu hiperinflacije i sankcija. Trebalo je smisliti posao koji će joj omogućiti da bude što više prisutna u životu svoje dece, koji će imati kontinuitet i biti svakodnevna potreba potrošača, kakve godi bile društvene okolnosti.

    “Tako sam donela odluku da u novembru 1994. otvorim buregdžinicu ‘Blue Moon’. Počela sam sa burekom sa sirom i mesom a onda i pitama slanim i slatkim, posnim i mrsnim i naravno tu je i naša čuvena komplet lepinja. Sve se radi od ručno razvijanih kora, bez aditiva i bilo kakvih dodataka, na tradicionalan način i praktično su svi proizvodi handmade”.

    Za počinjanje ovog posla 1994. godine imala je dobru volju, ljubav prema bureku kao hrani, mnogo manje novca nego to je bilo potrebno i veliku veru da je izabrala pravi posao, od koga se teško može obogatiti ali se  može živeti.

    “Pri otvaranju prve pekare, dosta mi je pomogao jedan rođak koji se ovim poslom već bavio. On mi je dao korisne savete oko nabavke opreme, sirovina, dobrih kadrova. Pekari-buregdžije su kod nas inače retko zanimanje a posebno nije lako naći dobrog buregdžiju. Imala sam tada sreće da sam počela posao sa dobrim pekarima, od kojih jedan i danas radi. Zahvaljujući njemu i pekaru koji je već otišao u penziju, obučili smo i tri mlada pekara koji sada rade. Za posao mi je tada trebalo oko 15.000 nemačkih maraka a kako tih godina nije uopšte bilo kredita, nedostajući deo novca sam morala da pozajmim po veoma nepovoljnm uslovima ali sam, srećom, predanim radom i dobrom kocepcijom uspela već 1996. da otvorim tri prodajna objekta, vratim dugove i častim ćerku i sebe petnaestodnevnim boravkom u Londonu kod moje prijateljice”.

    Početak je, kako kaže, bio u isto vreme i lak i težak. Lak jer je tržište bilo pričično prazno, stare državne firme je pregazilo vreme, nisu mogle da odgovore novim trendovima, nije bilo velike konkurencije, ljudi nisu lako ulazili u privatni bizni. Sa druge strane, težak jer je sve počivalo na intuciji, mašti, ličnoj kreaciji. Nikakva znanja nisu bila dostupna, literature je malo bilo a Internet nije postojao. Iskustva nije imao ko da prenese jer je ceo privatni biznis do tada počivao na malim uslužnim radnjama kao što su obućari, krojači, sarači.

    blue_moon_uzice“Mi koji smo 90-ih krenuli u preduzetništvo na neki način smo postali pioniri privatnog posla u bivšoj Jugoslaviji. Samouki i prepušteni sebi i svojoj hrabrosti. Posle 2000. godine situacija se malo promenila u smislu edukacija, seminara, donatorskih programa vezanih za sertifikate, marketinških aktivnosti, finansijskih obuka, sajamskih nastupa. Ja sam dosta toga koristila i mislim da je to neophodo i veoma korisno. Svet se brzo menja i moramo se prilagođavati”, smatra ona.

    Od početka se držala nekoliko pravila koje i danas važe i predstavljaju okosnicu poslovanja. Na prvom mestu je kreativnost jer se u današnje vreme prodaje kreacija.

    „Ja sam tržištu ponudila koncept pekare otvorene 24 sata. Imenom, enterijerom i atmosferom to je bilo nešto između butika i kafića. Ono što je  bilo veoma neobično a i sada je – kod nas nema izložbenih vitrina. Naši proizvodi su na reklamnom paonu i ljudi kupuju na osvnovu fotografije. I veruju nam na reč. I tako već 23 godine. Pošto prodajemo hranu osnovni postulat ovog posla je kvalitet. Kvalitet po svaku cenu. Tu nema kompromisa. Najbolja sirovina, odličan majstor, dobra finalna obrada i vrhunska usluga. Postoje periodi kada su maloprodajna cena, sirovina, energenti i kurs u velikom nesaglasju. Tada radimo na minimumu ili na nuli ali kvalitet ne sme da trpi. Gospodin kupac je neprikosnoven“.

    Slađana kaže da ništa od svega ne bi bilo moguće da nije dobrih zaposlenih. Kod nje trenutno radi 22 radnika i svi su naravno prijavljeni.

    „Mi smo već 23 godine kao jedna velika porodica. Neki su to od prvog dana, mnogi su došli kao tek svršeni srednjoškolci, sada su to ljudi sa odraslom decom. Neki su se tu i upoznali i venčali. Veliki sam protivnik čestih promena zaposlenih. Mora se sa ljudima raditi, moraju se obučavati i moraju imati osećaj pripadnosti. Zaposleni su srce svakog posla, naročito u ovakvim poslovima kao što je moj, gde je mnogo učesnika u različitim fazama i niko ne sme da podbaci“, kaže ona.

    Prema njenom mišljenju,  domaće tržište je veoma bogato ponudom ali je i finansijski siromašno. Na tržištu je teško opstati jer su pojedini spremi da idu i sa cenama znato nižim nego što je ekonomski održivo. Mnogi posluju bez ozbiljnih kalkulacija i rade na crno. Sa druge strane, rad po propisima je skup i teško se bori sa nelojalnom konkurencijom, a morao bi da važi za sve.

     “Problem sa kojima se susreće i moja firma i sve one u kojima su osnivači već dobro zagazili u godine,  je činjenica da bi trebalo predati poslovanje drugoj generaciji ili uvesti profesionalni menadžment, a to bi trebalo država da prepozna i da se kroz razne subvencionisane programe uključi. To je na zapadu veoma važno i tome se pridaje veliki značaj. Kod nas ne postoje trenutno programi te vrste. Po svim istraživanjima to je najopasnija faza svake firme, opasnija i od inflacije i ekonomske krize. U moj posao su se uključila i moja deca. Ćerka se bavi marketingom, HACCP standardom koji imamo od 2009. i drugim neophodnim poslovima upravljanja a sin proizvodnjom. Jako bi nam koristile obuke i edukacija za nastavljanje posla”, smatra Slađana.

    Planiraju uvođenje franšiza, novih oblika prodaje, smrznuti program. Često posećuju sajmove, učestvuju na njima i osvajaju nagrade. Trenutno u ponudi imaju oko 20 proizvoda koje prodaju ne samo u svojim radnjama već ih isporučuju i drugim prodavnicama i ugostiteljskim objektima. Poslednje dve godine pokrenuli su i uslugu keteringa. Često učestvuju u humanitarnim aktivnostima, sponozorišu mlade kao i razne sportske, kulturne, volonterske, ekološke aktivnosti. Slađana kaže da kada bi ponovo birala posao opet bi se bavila preduzetništvom.

    “Uprkos svim teškoćama, imate slobodu, kreativnost, raspolaganje svojim vremenom. Onima koji kreću bih preporučila da dobro razmisle i analiziraju svoju ideju, da ne prepisuju tuđe poslove i načine rada, da ne ulaze u poslove u kojima je tržište prezasićeno i naravno da puno čitaju, uče i posećuju svaku vrstu edukacije. Znanje i iskustvo koje mogu da dobiju se itekako isplati u poslu”, poručila je ona.

    Izvor: BIZLife

    Piše: Tanja Njegomir

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE