Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Murakami: „Kako sam sreo 100 odsto savršenu devojku jednog lepog aprilskog jutra“

    Prenosimo vam deo priče velikog pisca Harukija Murakamija. Uživajte…

    „Jednog lepog aprilskog jutra, na strmoj sporednoj ulici u pomodnom Harajuku kraju u Tokiju, prošao sam pored 100 odsto savršene devojke.

    Pravo da vam kažem, nije baš toliko dobro izgledala. Nije se čak posebno ni izdvajala. Odeća joj nije bila ništa posebno. Kosa je još uvek zamršena od spavanja. Nije bila ni mlada, skoro pa trideset godina, ni blizu „devojke“ iskreno govoreći. Ipak, znao sam i ovoliko udaljen: Ona je 100 odsto savršena devojka za mene. Od momenta kada sam je ugledao grudi mi tutnjaju a usta su suva kao pustinja.

    Možda imate svoj poseban i omiljen tip devojke, sa uskim zglobovima, recimo, ili velikim očima, ili ste potpuno ludi za devojkama koje mrljave dok jedu. Imam i ja svoj ukus, naravno. Ponekad u restoranu uhvatim sebe kako zurim u devojku za susednim stolim zbog oblika njenog nosa. Ali niko ne može da tvrdi da njegova 100 odsto savršena devojka odgovara nekom unapred smišljenom tipu. Iako sam lud za nosevima, ne mogu da se setim oblika njenog nosa, čak ni da li ga je imala! Sve čega sa sigurnošću mogu da se setim jeste da nije bila lepotica. Uvrnuto.

    Juče sam na ulici prošao pored 100 odsto savršene devojke,“ rekao sam nekome.

    Stvarno?“ rekao je. „Dobro je izgledala?

    Ne baš.

    Tvoj tip?

    Ne znam. Izgleda da ne mogu da se setim ničega u vezi s njom, ni oblika njenih očiju ili veličine njenih grudi.

    Čudno.“

    Da, baš.“

    Pa,“ rekao je, već smoren, „Šta si uradio? Razgovarao sa njom? Pratio je?

    Ma ne. Samo sam prošao pored nje na ulici.

    Ona je išla od istoka ka zapadu, a ja od zapada ka istoku. Zaista prelepo aprilsko jutro. Voleo bih da mogu da razgovaram sa njom. Pola sata bilo bi sasvim dovoljno: samo da je pitam nešto o njoj, da joj kažem ponešto o sebi, a ono što bih stvarno voleo jeste da joj objasnim kompleksnost sudbine koja je dovela do toga da nabasamo jedno na drugo na sporednoj ulici u Harajuku kraju jednog lepog aprilskog jutra 1981. godine.

    japan-zena-pix

    To bi sigurno bilo nešto prepuno toplih tajni, nalik starinskom satu napravljenom još kada je mir ispunjavao svet. Nakon ćaskanja, ručali bismo negde, možda pogledali film Vudija Alena, svratili do hotelskog bara na koktel. Uz malo sreće, možda bismo završili u krevetu.

    Ta mogućnost zakucala je na vrata mog srca. Sada se razdaljina među nama smanjila. Kako da joj priđem? Šta da kažem?

    Dobro jutro gospođice. Da li mislite da biste mogli da utrošite pola sata vremena na ćaskanje?

    Smešno. Zvučao bih kao prodavac osiguranja.

    Izvinite, da li kojim slučajem znate da li ovde negde postoji hemijsko čišćenje koja radi non-stop?

    Ne, to je urnebesno. Kao prvo, ne nosim sa sobom nikakav veš. Ko će u to uopšte da poveruje?

    Možda bi jednostavna istina uradila svoje. „Dobro jutro. Vi ste 100 odsto savršena devojka za mene.

    Ne, ne bi poveravala u to. Čak i da poveruje, možda ne bi želela da razgovara sa mnom. Izvinite, mogla bi da kaže, možda sam ja 100 odsto savršena devojka za vas, ali vi niste 100 odsto savršeni za mene. To bi moglo da se desi. I, ako bih se našao u toj situaciji, raspao bih se na komade. Nikada se ne bih oporavio od tog šoka.

    Imam 32 godine, i starim, o tome se radi. Prolazimo pored cvećare. Topao vazduh miluje mi kožu. Asfalt je vlažan, i osećam miris ruža. Ne mogu da se nateram da razgovaram sa njom. Nosi beli džemper, a u njenoj desnoj ruci je bela koverta kojoj jedino nedostaje markica. Znači, pisala je nekome pismo, možda je celu noć provela pišući, sudeći po pospanom izrazu u njenim očima. Koverta je mogla da sadrži svaku tajnu koju je ikada imala. Napravio sam još nekoliko koraka i skrenuo: Izgubila se u gužvi.

    Sada, naravno, znam tačno šta je trebalo da joj kažem. Trebalo je da to bude dug govor. Ideje koje mi padaju na pamet nikada nisu bile previše praktične.

    Pa dobro. Počelo bi sa „Jednom davno“, a završilo se sa: „Tužna priča, zar ne?“

    Celu priču (nastavak) pročitajte ovde: „On seeing the 100 perfect girl one beautiful april morning

    [preporucene_vesti ids=“112946″]

    Izvor: BIZLife

    Foto: Pixabay

    Piše: N.V.

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE