Od tržišta kapitala do tržišta emocija: Kako izgleda kada Rade Rakočević zameni berzu stihovima

Profesija često postane najkraći opis čoveka, ali retko i njegov najtačniji. Godinama je Rade Rakočević, osnivač Senzal Capital-a, govorio o tržištima, investicijama i proceni rizika. Ovog puta povod za razgovor nije berza, već zbirka pesama „Mašina za pravljenje Boga“ – knjiga nastala iz jednog dečjeg crteža, ali i iz stihova koji su, kako kaže, godinama čekali pravi trenutak. Razgovarali smo o tome zašto je objavljivanje poezije bilo njegov najrizičniji potez, kako investitor meri vrednost jedne pesme i zašto bi danas, kada bi morao da bira, radije potpisao ugovor za novu knjigu nego za novu investiciju.

• Već skoro tri decenije donosite odluke koje se zasnivaju na brojkama, analizama i proceni rizika. Da li je objavljivanje zbirke pesama bilo najrizičnija investicija koju ste napravili, jer je prvi put na tržište izašla emocija, a ne kapital?

Na berzi se rizik može proceniti, diversifikovati, kontrolisati. Kod izdavanja knjige pjesama ne postoje stop-loss nalozi, nema instrumenata zaštite, već se direktno nudiš tržištu na surovu procjenu realnosti i kvaliteta. Ovo jeste moja najrizičnija investicija, ali baš zato i najpoštenija koju sam mogao da uradim za sebe.

• Kažete da je naslov knjige nastao iz crteža vašeg sina. Da vam taj crtež nije završio u rukama, da li bi ova zbirka uopšte postojala ili je to bio trenutak koji je otvorio neku fioku koju ste godinama držali zaključanom?

Fioka se sporadično punila od djetinjstva, ali nije imala pravu ručicu da bi se otvorila. Crtež mog Andreja i nevjerovatan naziv koji mu je dao sa pet i po godina – „Mašina za pravljenje Boga“, njegova nesvjesna dječja sloboda da izrazi nešto neizrecivo, podstakla je jaku potrebu u meni da konačno pustim svoju „mašinu“ da oživi. Shvatio sam tokom pisanja da je on nacrtao ono što sam ja godinama pokušavao da zapišem, i mislim da sam napisao zbirku dostojnu njegovog crteža.

• Na berzi svakodnevno procenjujete vrednost kompanija. Može li da se „izračuna“ vrednost jedne pesme?

Kod investiranja, svi mi stalno pokušavamo da pronađemo intrinsic value – unutrašnju, stvarnu vrijednost kompanije koja je nezavisna od trenutne cijene na berzi. Tu nam pomažu razne formule i pravila, kroz jedan precizan matematički proces. Svaka pjesma takođe nosi svoju vrijednost, koja je lična za svakog posebno. Ona dolazi iz stomaka, javlja se u trenutku kad zadržite dah dok odlažete knjigu, stiže nepozvana iz eha koji pjesma izazove dok je čitate. Ta neizvjesnost, koju se svim silama trudim da umanjim na berzi, ovdje čini suštinu uživanja.

• U svetu finansija često se kaže da emocije vode lošim investicionim odlukama. U poeziji je upravo suprotno – bez emocija nema dobre pesme. Kako ta dva sveta uspevaju da žive u istom čoveku, a da jedan drugog ne ponište?

Da, na berzi su emocije izuzetno opasne, dok su u poeziji one sama suština. Kod mene svaki od tih svjetova ima svoje radno vrijeme i svoja pravila igre. Možda mi je baš zbog toga lakše da držim kontrolu dok investiram, a da pustim emocije slobodno dok pišem – drži me ta mirnoća što znam da će biti vremena za sve. Sa druge strane, disciplina koja mi kaže da ne paničim kad tržišta padaju, pomaže mi da iz pjesama hirurški izbaci svaku riječ koja je višak i koja ne vodi ka suštini.

• Posle svih poslovnih uspeha, šta vam je bilo teže – da potpišete veliki investicioni ugovor ili da prvi put nekome date svoje pesme na čitanje?

Kad se potpisuje poslovni ugovor, iza njega stoje jasne procjene rizika i profita i ono što slijedi je obično realizacija već preciziranih poteza i koraka. Sa druge strane, imao sam i još uvijek imam tremu kad neko kupi zbirku ili kad dam nekome da pročita pjesmu. Najgore mi je kad se uopšte ne javljaju (smeh). Ipak, i tu sam išao pomalo investitorski, takoreći „na sigurno“: prije nego što sam objavio zbirku, slao sam pjesme prijateljima za koje znam da žive književnost, kao i nekim poznatim piscima i pjesnicima iz regiona. Njihove pohvale su me ohrabrile i shvatio sam da pjesme zaslužuju da ih pustim od sebe u svijet.

• Malo je ljudi koji mogu da razgovaraju o tržištu kapitala, napišu pesmu i potom odu na trening fleg fudbala. Da li vam je upravo ta raznovrsnost pomogla da nijedna od tih uloga ne postane teret, već ventil za onu drugu?

Nikad nisam želio da se odreknem bilo koje svoje ljubavi, svjestan sam da su sve one izraz moje ličnosti i mog karaktera. Čim sam za nešto spreman da žrtvujem svoje vrijeme, znači da mi je to neophodno da bih bio kompletan kao ličnost, da bih se dobro osjećao. Sve te različite uloge, gdje je porodica naravno na prvom mjestu, tjeraju me da budem maksimalno fokusiran kad sam u svakoj od njih. Moje igrače na terenu ne zanimaju moji berzanski uspjesi ako pozovem lošu akciju, isto kao što će i čitaoci tražiti da ih pjesma dotakne, a neće čitati moju biografiju.
Sa druge strane, siguran sam da sam postao još bolji investitor i trener otkako redovno pišem pjesme – kao da mi se vid razbistrio, a fokus izoštrio za dešavanja u meni i svijetu izvan mene. Potreba da nešto prebacim u riječi traži usmjeravanje na suštinu, i to mi mnogo pomaže. Takođe, nadam se da će ta moja javna strana iz svijeta finansija skrenuti pažnju javnosti i na fleg fudbal, kao jedan ne mnogo poznat ali izuzetan sport, ali i na poeziju, književnost, umjetnost – vjerujem da nas jedino ona može spasiti.

• Šta biste radije potpisali sledeće godine – ugovor o novoj investiciji ili ugovor sa izdavačem za novu knjigu?

U stilu mog prethodnog odgovora, očekujem da se desi i jedno i drugo. Ali da odgovorim direktno, radije bih volio ugovor za novu knjigu. To je potpuno novi prostor za mene koji me privlači i čini da se istovremeno osjećam i nelagodno i uzbuđeno – to je neko stanje vesele jeze.

• Imate li neki omiljeni stih da podelite sa nama za kraj?

To je baš posljednji stih u zbirci, iz pjesme STRAND (koja predstavlja inicijale imena članova moje porodice). To je moja poruka za njih, ali i za sve čitaoce:

Porodio sam svemire
na ovoj plaži od slova
igrajte se sa njima
kako god da vam je volja

Izvor: BIZLife/Gorica Mitrović

Foto: Branko Utvić