„U Srbiji pola miliona apsolutno siromašnih, a smanjuje se socijalna pomoć“

U Srbiji više od dva miliona građana živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a oko pola miliona u apsolutnom siromaštvu jer nemaju novac ni za egzistencijalne potrebe, ali socijalnu zaštitu iz godine u godinu uživa sve manji broj ugroženih, rekla je istraživačica u Fondaciji Centar za demokratiju Sarita Bradaš.

Ona je, komentarišući Zakon o socijalnoj karti koji je juče stupio na snagu, rekla za Betu da je socijalnu pomoć u 2019. godini primalo 226.897 građana što je u odnosu na 2012. godinu deset odsto manje.

Dodala je da je smanjen i broj korisnika dečijeg dodatka u odnosu na 2012. godinu za 28 odsto i prima ga 226.289 dece.

„Umesto usvajanja dokumenata koji će uspostaviti sistem socijalne zaštite tako da svaka osoba kojoj je to potrebno ostvari pravo na socijalnu pomoć i to takvu da omogući, ne samo zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti, već i dostojanstven život, Skupština Srbije je usvojila Zakon o socijalnoj karti koji je bezizlaz iz siromaštva“, rekla je Bradaš.

Cilj donošenja Zakona o socijalnoj karti je, kako je u obrazloženja navelo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, postojanje jedinstvene i centralizovane evidencije, u elektronskom obliku koja sadrži tačne i ažurne podatke o socijalno-ekonomskom statusu radi efikasnijeg ostvarivanja prava i usluga socijalne zaštite i pravednije raspodele socijalne pomoći.

Najveći broj siromašnih nema pristup socijalnoj pomoći

Donošenje Zakona o socijalnim kartama pre izmena sistema socijalne zaštite bilo bi, kako je rekla Bradaš, razumljivo kada bi imao za cilj da se utvrdi koji pojedinci i porodice su ugroženi kako bi se omogućilo priznavanje njihovih prava radi uključivanja u programe podrške.

Podaci o učešću siromašnih u ukupnom stanovništvu, međutim, kako je rekla, ukazuju na „visoku grešku isključenosti, odnosno da najveći broj siromašnih nema pristup socijalnoj pomoći“.

Umesto da se, kako je rekla, povećava broj korisnika novčane socijalne pomoći on se smanjuje, pa je u 2019. iznosio svega 3,1 odsto u ukupnom broju stanovništva.

Podaci o niskom obuhvatu i neadekvatnosti novčanih socijalnih davanja, prema rečima Bradaš, treba da budu signal donosiocima odluka da je potrebno preduzeti mere kako bi se stanje promenilo i prikupili ažurni podaci ne samo o korisnicima programa socijalne pomoći, već i o opštoj populaciji.

Po Zakonu o socijalnoj karti jasno je, kako je ocenila, da predlagač nema nameru da identifikuje sve one u socijalnoj potrebi budući da je „socijalna karta jedinstveni registar koji sadrži podatke o pojedincu i sa njim povezanih lica o socijalno-ekonomskom statusu, podatke o vrsti prava i usluga iz socijalne zaštite koje lice koristi ili je koristilo“.

Bradaš je ocenila da je „vrlo neobično obrazloženje zašto se ne prikupljaju podaci o opštoj populaciji, a što je bila jedna od opcija koja je odbačena zbog zaštite prava na zaštitu ličnih podataka“.

Iz tog obrazloženja moglo bi se, prema njenim rečima, zaključiti da Zakon o zaštiti podataka o ličnosti ne važi jednako za sve korisnike socijalne zaštite kao i one građane koji je ne koriste, a nadležno ministarstvo kao predlagač nije dalo obrazloženje zašto taj zakon onemogućava zaštitu ličnih podataka za opštu populaciju, ali omogućava za korisnike socijalnih usluga.

Najveći broj podataka će resorno ministarstvo, kako je navela, preuzimati iz Centralnog registra stanovništva u kojem se nalaze podaci i za opštu populaciju.

„Zašto se onda donosi ovakav zakon? Iz obrazloženja Zakona o socijalnoj karti saznajemo da je namera da se smanji greška isključenosti iz prava socijalne zaštite tek deklarativna, da ne postoji namera da se poveća obuhvat i adekvatnost davanja već da su i postojeći korisnici teret za budžet“, rekla je Bradaš.

U obrazloženju Zakona o socijalnoj karti navedeno je, kako je rekla da su „budžetska sredstva za socijalnu zaštitu velika, ali su ipak ograničena jer je broj korisnika velik, pa se mora voditi računa o prioritetima u socijalnoj zaštiti“.

To obrazloženje predlagača zakona, prema njenim rečima, nije tačno jer kada se uporede izdvajanja za te namene sa izdvajanjima drugih zemalja Srbija daje najmanje, a davanja su neadekvatna i obuhvat mali.

U 2018. godini prosek zemalja EU za troškove socijalne zaštite iznosi, kako je rekla 27,9 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP), a za Srbiju 19,4 odsto.

Obuhvat i adekvatnost novčanih davanja nedovoljni da pokriju osnovne potrebe

Bradaš je rekla da se u izveštajima Evropske komisije o napretku Srbije u oblasti socijalne uključenosti i zaštite iz godine u godinu ponavlja ista ocena da su obuhvat i adekvatnost novčanih davanja nedovoljni da pokriju osnovne potrebe.

Dodala je to znači da većina siromašnih ne ostvaruje pravo na socijalnu novčanu pomoć, a oni koji to pravo ostvaruju ni uz novčana davanja ne mogu da zadovolje ni osnovne potrebe.

Razlog za mali obuhvat i neadekvatnost davanja je, prema njenim rečima, vrlo nisko postavljena linija administrativnog siromaštva koju utvrđuju država na osnovu uvida u materijalnog stanje građana. Ta linija je, kako je rekla, daleko ispod linije apsolutnog siromaštva koja označava minimum, neophodan za zadovoljenje egzistencijalnih potreba.

Prag administrativnog siromaštva niži za trećinu od praga apsolutnog siromaštva

„Prag administrativnog siromaštva niži je za trećinu od praga apsolutnog siromaštva što znači da osoba koja je ostvarila pravo na novčanu socijalnu pomoć ne može da zadovolji osnovne egzistencijalne potrebe, a da bi dostigla liniju relativnog siromaštva potreban joj je dvostruki iznos socijalne pomoći“, rekla je Bradaš.

Predlagači Zakona o socijalnoj karti imali su, kako je rekla, vrlo specifično razumevanje pravednosti koja se po njima postiže na način da će prava ostvarivati samo oni kojima je pomoć potrebna i koji ispunjavaju uslove, i biće isključeni svi oni koji su „greškom“ uključeni u prava, pri čemu se ne navodi ni jedan podatak o grešci uključenosti.

„Pomoć je potrebna svima koji ne mogu da zadovolje osnovne egzistencijalne uslove, ali država Srbija kao ne-socijalna država se izuzima iz obaveze da kroz socijalnu politiku obezbedi materijalna i nematerijalna dobra za dostojanstven život što je široko prihvaćena definicija pravednost, već uzima od siromašnih da bi dala siromašnijim“, rekla je Bradaš.

U prilog tome, kako je rekla, govori i to da je razlog donošenja zakona sprečavanje zloupotreba, a „poslednji pokušaj sprečavanja zloupotreba bilo je usvajanje izmena Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom kada se država obračunala sa ‘trudničkom mafijom’ na način da je umanjila prava trudnicama i porodiljama“.

Podaci koji se, kako je navela prema Zakonu o socijalnoj karti prikupljaju o pokretnoj imovini korisnika socijalne zaštite detaljniji su od podataka o pokretnoj imovini koju Agencija za sprečavanje korupcije traži od javnih funkcionera.

„Do predlaganja ovog zakona nismo znali da siromašni raspolažu arsenalom oružja pa ih treba obezoružati (lišiti socijalne zaštite) tako što će se iz baze podataka Ministarstva unutrašnjih poslova preuzeti podaci o vlasništvu nad oružjem kao i o vozilima od marke do snage motora, ali ne i podaci iz centara za socijalni rad o adekvatnosti (kvalitetu) stambenog prostora ili o dostupnosti zdravstvenim i obrazovnim uslugama“, rekla je Bradaš.

Izvor: Beta

Foto: Pixabay