
Kako balansiati između uloga snaje i direktorke?
Kako izgleda psihološka tranzicija – iz sigurnosti i jednostavnosti detinjstva u kompleksnost, višeslojnost i odgovornost odraslog ženskog identiteta? Jesmo li na tu transformaciju uopšte spremne – i možemo li to zaista biti? Pomislite li nekada kako se oseća ona nekadašnja devojčica – nežna, zaštićena, bezbrižna – kada postane odgovorna žena koja svakodnevno balansira između dve, tri, a često i mnogo više uloga?
Od trenutka kada žena uđe u brak, ne postaje samo supruga. Ona u tom istom trenutku postaje i snaja, i dalje ostaje ćerka, ubrzo postaje majka – najpre prvi, pa svaki naredni put. I dalje ostaje kuma, sestra, prijateljica, koleginica, često i stub porodice. I da, profesionalac – možda i jedina uloga za koju se svesno, planski i sistematski pripremala kroz godine. Sve ostale došle su nenajavljeno, ponekad istovremeno, u talasu koji ne ostavlja mnogo prostora za svesno biranje, već zahteva brzo prilagođavanje.
Svaka od tih uloga nosi sebi svojstvena očekivanja. Ona dolaze spolja – iz porodice, partnerstva, radnog okruženja, kulture – ali i iznutra. Ta unutrašnja očekivanja su često nesvesna, duboko usađena, transgeneracijski preneta. One norme koje su važne bile našim majkama, bakama – često se prenose kao nevidljiva pravila ponašanja, čak i kada više ne odgovaraju vremenu u kojem živimo. A žena se, između tih slojeva, trudi da odgovori – da bude sve što se od nje traži. Da brine, neguje, bude dostupna, emocionalno prisutna, ali i profesionalno uspešna, da bude snažna, a opet, meka i empatična. Uvek spremna na sve izazove, čak i na one koje prvi put prolazi, sa često nesvesnim očekivanjem da ih odmah, isprva, mora savladati, ni manje ni više nego savršeno!

Andrea Mezei Rokvić, Psihološki centar „Temenos” – Foto: Studio Bedov
Ako pokušamo da pronađemo zajednički imenitelj svemu što žene svakodnevno rade, tri pojma se izdvajaju: posvećenost, prisutnost i briga.
Posvećenost znači ulaganje – vremena, energije, emocija, ponekad zapravo cele sebe. Prisutnost podrazumeva istinsko bivanje u trenutku – ne samo fizičko prisustvo već i emocionalnu dostupnost. Prisutnost kompletnog bića. Briga nosi sa sobom odgovornost, ali i ljubav, nežnost i vezanost.
I upravo tu dolazimo do ključnog pitanja: kako sve ove uloge živeti autentično, a ostati prisutna, posvećena i brižna – a pritom ne izgubiti sebe?
To pitanje nije samo teorijsko – ono se, zapravo, svakodnevno otvara u psihoterapijskoj sobi. Najtiše, ali i najdublje. Ono što najčešće čujemo od žena koje su godinama bile uspešne u „ispunjavanju” svojih uloga: „Više ne znam ko sam.”
U toj tišini često nastaje bol, jer, dok pažljivo i sistematski gradimo svoj život oko potreba drugih – dece, partnera, roditelja, prijatelja, rođaka, komšija, posla – zaboravljamo pitati sebe:
- Šta je ono što je meni važno?
- Šta je ono što meni prija, donosi radost, mir?
- Koja su to mesta na kojima se ja osećam sigurno, viđeno, živo?
- Ko su osobe kojima zaista želim biti okružena, a ko su one kojima se svakodnevno okružujem jer „tako treba”?
Zapanjujuće je koliko je teško odgovoriti na jedno „jednostavno” terapeutsko pitanje: „Ko si ti – u onom prostoru između svih tih uloga?” Ponekad su potrebni meseci rada kako bi se dosegao odgovor, ali i kako bi se žena odvažila da živi pravu sebe, dok i dalje obavlja svaku od uloga.
Zamena unutrašnjeg kompasa spoljašnjim kriterijumima vrednosti „vredim onoliko koliko uspevam da zadovoljim tuđe potrebe” ne ostavlja prostor za samopovezanost, za pravi, istinski i najdublji kontakt sa nama samima. I zato dolazimo do najvažnijeg uvida: Autentična briga o drugima nije moguća bez brige o sebi.
Jedan od najvažnijih saveta svakoj ženi – i majci, i supruzi, i zaposlenoj ženi – jeste da usred svojih brojnih uloga nikada ne ispusti iz vida sebe! Da nikada ne zaboravi da je u središtu tih uloga uvek ona – biće sa sopstvenim željama, snovima, tugama, radovanjima, potrebama i identitetom.
Žena nije zbir svojih funkcija. Ona je pre svega – osoba. Bila i ostala – ista ona devojčica, čije su se uloge, istina, u nekoj fazi života naglo umnožile. Tu devojčicu niko ne treba da spasava. Ukoliko neko primeti da joj je sve previše, to je zaista lepo. No, mnogo je važnije osnaživati žene da prepoznaju sopstvene granice, a potom da o njima i komuniciraju, te tako sebe čuvaju.
Negovati sebe ne znači biti sebičan. Naprotiv, to je preduslov da bismo mogli autentično negovati druge. Ono što smo volele kao devojčice ne nestaje – u tom sećanju žena se pronađe. U tragovima detinje radosti žena se seti ko je. Bottom of Form.
Saznajte sve o dešavanjima u biznisu, budite u toku sa lifestyle temama. PRIJAVITE SE NA NAŠ NEWSLETTER
Izvor: BIZLife
Foto: Drazen Zigic / Freepik