
„30 ispod 30“, Andrej Markić: Beograd je moj grad
Andrej Markić je direktor marketinga kompanije Kafeterija i koosnivač događaja „NNNJM Morning Session”. Kada ga je HR tim nominovao za ovo priznanje, u obrazloženju je navedeno da je „predstavnik nove generacije lidera koji uspešno spaja strateško razmišljanje i kreativnost sa autentičnim uticajem na urbanu kulturu, donoseći energiju koja pokreće i povezuje ljude”. Kako kaže, upravo takve reči predstavljaju snažnu motivaciju i podstrek za svakodnevni rad.
- Po čemu vas ljudi najčešće prepoznaju u poslovnom okruženju, a šta vide samo oni koji vas poznaju i van kancelarije?
‒ Trudim se da budem ista osoba u kancelariji i van nje – u ljudskom smislu, ali i u pogledu prisutnosti i energije koju emitujem u kolektivu, budući da su i socijalni i radni život usko vezani za velike grupe ljudi.
Ipak, van kancelarije je znatno manje tenzije, a mnogo više spontanosti. To je nešto na čemu želim da radim i u profesionalnom razvoju – da naučim da više te opuštenosti i spontanosti unesem u svoje radno okruženje.
- Kada niste na poslu, gde najčešće pronalazite inspiraciju, energiju i mir?
‒ Da budem potpuno iskren, a uz to nisam baš radostan što je ovo moj odgovor, ali u poslednje vreme inspiraciju, energiju i mir crpem iz još posla i potencijalnih projekata. Trenutno ta slika deluje kao jedan disbalans, ali posmatrajući šire vremensku osu života, verujem da to ipak pravi jednu veliku ravnotežu.
Svakako, inspiraciju, energiju i mir pronalazim u provođenju vremena sa svojim najbližim prijateljima, sa kojima sam – da potvrdim gornju tezu – i pokrenuo projekat „NNNJM”. Takođe, sve to pronalazim i u društvu svoje devojke, kao i u dobroj muzici, izlascima, noćnom životu, koji kod mene i dalje (činjenica, manje nego ranije) opstaje.

Stevan Vasiljević i Andrej Markić
- Koju osobinu iz privatnog života smatrate najzaslužnijom za svoj poslovni uspeh?
‒ Upornost. Ona me je uvek nosila i nekako sam znao da uvek njoj mogu da se vratim. Kada nemam rešenje, kad ne znam gde bih pre – to sam uvek video kao posledicu toga što nemam dovoljno znanja. A da bih došao do trenutka u kojem znam šta dalje, moram još da zapnem, još da pokušavam, još da ne uspevam.
Marko Veković, profesor na FPN-u, na prvom času vežbi iz Politikologije religije rekao je nešto što će mi zauvek ostati upamćeno: „Kad sam došao na Univerzitet Kolumbija, shvatio sam da su mnoge moje kolege miljama ispred mene u znanju. Tad sam rekao sebi: oni mogu da budu pametniji, mogu da budu načitaniji i obrazovaniji – ali ako i jesu, ne mogu više da rade od mene.” To je, valjda, lekcija o upornosti.
- Koju ste važnu lekciju naučili pre tridesete, a voleli biste da ste je znali već sa dvadeset godina?
‒ Ništa što sada znam ne bih voleo da sam znao sa dvadeset godina. Sve što tada nisam znao – volim što nisam znao. Sve što ne znam sada – volim što ću saznati tek sa četrdeset. Sve ima svoje vreme. I sve se dešava baš onda kad treba da se dešava. To je ono što život čini uvek zanimljivim i sadržajnim.
- Šta smatrate najvećim doprinosom svoje generacije poslovnom svetu?
‒ Polivalentost sposobnosti i znanja. Predstavnik današnje generacije osoba je koja zna da radi četiri različite stvari, već je bila u šest različitih uloga, ima veštine iz osam različitih polja, kao i deset različitih interesovanja. Danas postoji mnogo više mogućnosti i mnogo je veća dostupnost znanja. Takođe, asertivna komunikacija je sve prisutnija u poslovnom svetu. Jasnije zauzimanje za sebe, svoje potrebe i postavljanje zdravih granica.
Godinu dana NNNJM: Kako je grupa drugara naučila Beograđane da đuskaju pre podne
- Koju životnu lekciju primenjujete podjednako i u poslu i van njega?
‒ Često se vraćam mislima koje me podsećaju na ono što je zaista važno. Jedna od njih je rečenica Relje Derete: „Može sve, ali ne može odmah.” Tu je i stih Klinca: „Porazi su pobede, jer završe kô lekcije”, kao i misao Navala: „Impatience with actions, patience with results.” Sličnu poruku donosi i Rajan Holidej: „Ego Is the Enemy”.
- Šta biste voleli da pročitate o sebi u BIZLifeu za deset godina?
‒ Da sam nedugo nakon ovog intervjua uspeo da na bilo koji način doprinesem zajednici, društvu i kulturnom DNK ovog grada i ove zemlje. Da sam učestvovao u stvaranju nečeg smislenog, novog, važnog i korisnog za čoveka.
- Zašto ste odlučili da ostanete i radite u Srbiji?
Kada je reč o tome zašto sam odlučio da ostanem i gradim karijeru u Srbiji, odgovor je jednostavan: Beograd je moj grad. Mesto gde sam odrastao, gde su moji ljudi i gde se osećam kao svoj na svom. Sa profesionalne strane, prevagnula je i svest o tome da odliv mladih mozgova otvara ogroman prostor i šansu za nas koji ostajemo. U Srbiji je danas lakše dobiti priliku da rano preuzmeš ozbiljnu odgovornost, pokreneš velike projekte i direktno utičeš na promenu sredine u kojoj živiš.
Izvor: BIZLife magazin
Foto: Stefan Jovanović, Zoran Rašić / BIZLife










