Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    ROĐACI SA SELA: Napustili su teskobu Beograda i na selu od hrane napravili BREND

    Možda ste čuli za njih…Verovatno jeste ako ste od onih koji koriste društvene mreže i nabavljaju hranu od malih proizvođača. Ako vam kažemo da je reč o šestočlanoj porodici Tolja, Jeleni i Damiru i njihovo četvoro dece, možda i dalje ne znate za njih. Ali ako kažemo „Rođaci sa sela“, verovatno stvari postaju jasnije.

    Gurajući se u 50 kvadrata na Bežanijskoj kosi, sa tada već troje dece, od prvog do prvog, Damir i Jelena su u nekom momentu shvatili da to nije ono što žele od života. Ta teskoba, prostorna, materijalna, ljudska, nije im prijala. Odlučili su da život sa beogradskih ulica presele na zelene i obradive površine jednog imanja u blizini Barajeva. Njihovu životnu avanturu ujedno je pratila i poslovna, a oni su sada postali najpopularniji beogradski „Rođaci sa sela”.

    Upravo je to i ime njihovog brenda, iza kojeg stoje sada več prepoznatljivi domaći proizvodi, od voća i povrća pa sve do gotovih jela.

    Na pitanje kako to da u doba kada se uglavnom sa sela beži, oni beže iz grada, Damir za BIZLife portal odgovara:

    Ta seoba je seoba karakteristična za naše krajeve, to nije toliko izraženo u inostranstvu u razvijenijim državama Evrope, gde sela nisu devastirana kao kod nas. Sela u EU npr. imaju bolju infrastrukturu od mnogih gradova kod nas nažalost, a to je ono što drži čoveka vezanim za selo, blizina škole, doma zdravlja, apoteke, prodavnice… Nije toliko teško bilo navići se na to, ipak smo svi mi imali rodbinu na selu nekada, gde smo bili svedoci kako se nekada radilo. Mi smo ipak sada u boljoj poziciji jer se sam život na selu promenio, tj. morali smo promeniti mnoge stvari da bi to funkcionisalo, jer poljoprivreda 70-ih godina prošlog veka i danas nemaju nikakve veze osim same zemlje u koju se sadi biljka

    Da li ljudi trče u pogrešnom smeru ne znamo, nismo kompetentni da odgovaramo za druge, ali sama pomisao na život pod kirijom gde plata pokriva samo tu kiriju i račune je jeziva, a ljudi koji imaju zemlju na selu prvi beže u grad, jer nisu uspeli da prihvate tu promenu poslovne klime, gde ne možeš sa traktorom da rešiš sve probleme, a svi imaju traktore stare 40 godina i misle da je poljoprivreda loša

    Sve je počelo spontano

    Priča sa preseljenjem porodice Tolja započela je sasvim spontano. Jedno je vuklo drugo, a sada proizvode ne samo sirovinu, već i prerađene proizvode.

    „Ipak se kroz taj rad stvara dodatna vrednost, što će reći, mlad kupus ima jednu cenu, kiseli kupus ima drugu cenu, dok sarma opet ima svoju cenu, a došli smo u situaciju da razmišljamo u tom pravcu u drugoj godini proizvodnje gde smo imali brdo crvene paprika, loša cena na tržištu, pa nismo hteli da je dajemo u bescenje nego napravili ajvar”, objašnjava Damir kako su došli na ideju da od sirovine prave prerađevine.

    Sada primarno proizvode povrće u plasteniku, paradajz, papriku, krastavac, tikvice, brokoli… Posao im je uglavnom baziran na onlajn prodaji, a viškove, kako kaže Damir, nekada prodaju, ali ih uglavnom koriste za preradu.

    Ipak, sa četvoro male dece i poslom koji je istovremeno rastao, nije moguće sve samostalno postići. Ekipu „Rođaka sa sela” sada čini osmoro zaposlenih.

    „Kako je posao rastao, tako smo uključivali još ljudi u sve ovo, jer jednostavno ne može sve da se postigne, komunikacija sa kupcima, priprema hrane, plastenici, razvoz…sada imamo ekipu gde je nas osmoro, zaposleni rade svoj posao, dok Jeca i ja uskačemo gde god treba da bi sve funkcionisalo”, kaže Damir.

    Posao mora da se odradi savesno i pošteno

    Ideja kojom se vode i iza čega stoje kao brend je da posao treba da bude odrađen savesno i pošteno.

    „Na kraju svega, mušterija je nama najbitnija, tako da kada se napravi greška pa nekoga zaboravimo, tj. ne stignemo da upišemo, seda se u auto i prelazi i 300 kilometara ako treba da bi se kupac ispoštovao, jer ipak da nije njih, ne bi bilo ni nas, smatra Damir.

    Digitalno, Fejsbuk stranicu „Rođaci sa sela” podržava preko 9.000 ljudi. Međutim, njihova vodilja je da je čuveni tradicionalni marketing ”od usta do usta” podjednako važan.

    „Za ovaj posao smo radili obe vrste marketinga, jer su obe jako bitne, opet jedno drugo dopunjuju, jer da bi nas neko hvalio ipak mora prvo da proba, a za taj prvi kontakt Fejsbuk je bio jako bitan”, smatra Damir.

    S obzirom na to da su od samog početka, već tri godine, posao bazirali na onlajn prodaji, Damir kaže da su „Rođaci sa sela” već u startu bili u prednosti. Kako se posao širio uveli su još jedno vozilo, tako da se dostava proizvoda iza kojih stoji njihov brend sada vrši četiri dana u nedelji.

    „To je nešto sa čim nismo imali problema, pošto su kurirske službe kod nas katastrofa, što smo iskusili na našoj koži kada smo slali ajvare brzom poštom širom Srbije gde je svaki drugi paket bio polupan. Ovako smo sami odgovorni za proces od same proizvodnje do dostave”.

    Deca su najbolje prihvatila sve ovo

    Mnogo često čak i roditelji koji oduvek žive na selu odluče da svoju decu svakodnevno voze u obližnje gradske škole. Razlog može biti roditeljska želja za većom i kvalitetnijom socijalizacijom dece, boljim znanjem i profesionalnijim osobljem.

    Damir ipak spada u onu grupu roditelja čija deca idu u seosku školu.

    „Sam pojam seoske škole nije tako strašan. Uz dobre pedagoge i nas roditelje na prvom mestu, mislim da je bolje da ih ima 10 nego 40 u odeljenju”, smatra otac četvoro dece.

    Prema njegovim rečima, deca su najbolje prihvatila promenu. Prednost je što uvek mogu da se igraju napolju i četvoro ih je, što znači da im nikada nije dosadno.

    „Učimo ih pravim vrednostima od malena, tako da nema veze da li smo u gradu ili na selu”, napominje Damir.

    Epidemija koronavirusa

    Neizostavno je postaviti pitanje kako je na jedan ovakav posao uticala epidemija koju polako ostavljamo iza nas.

    Mali proizvođači jesu ugroženi, ali izgleda ne u njihovoj branši.

    Bavimo se proizvodnjom hrane, a šta god da se desi, ljudi moraju jesti, to je bila i jedna ideja koja je uticala i na samu selidbu na selo, gde smo se vodili logikom da ljudi moraju da jedu”, kaže za BIZlife portal Damir Tolja.

    U posao mora da se ulaže

    Činjenica je da je veoma retko moguće sresti mladu porodicu koja se odlučila na ovakav korak. Promene su velike i zato je neophodno dobro razmisliti pre upuštanja u ovakvu avanturu.

    Damir smatra da su upornost i cilj nešto bez čega je nemoguće zamisliti život uopšte, a ne život na selu. Kao i za svaki posao, tako i za ovaj, da bi se priča širila mora i da se ulaže.

    Mi smo ove godine kupili hladnjaču da imamo gde da držimo voće i povrće, zidamo novu kuhinju, dodatno rashladno vozilo…sve su to stvari bez kojih se ne može, a ne može se onda ni očekivati posao, jer tek kada svi shvatimo da je ubran paradajz samo 50 odsto posla, onda možemo razmišljati dalje”, objašnjava.

    On smatra da posao u celini čini nezavisnost od svih spoljnih faktora.

    „Mi smo sada u situaciji da za našu proizvodnju mi diktiramo da li paradajz prodati online, da li će u hladnjaču, da li će u preradu”, kaže i dodaje je bitno to što ne moraju da čekaju nakupca koji će ih ucenjivati sa cenom, pa da moraju da prodaju samo da ne bi propalo.

    „Nikada neće ući u velike prodajne sisteme“

    Za skoriju budućnost planiraju da posao dovedu na nivo da funkcioniše bez problema. Damir kaže da im je ova sezona rezervisana da usklade sav posao, bez širenja, jer je tržište sada takvo da bi posao mogao da poraste i do 5 puta.

    Međutim, oni ne žele da izgube kvlaitet i identitet i da na taj način pređu crvene granice koje su postavili na samom početku.

    „Nećemo nikad ući u velike sisteme za prodaju, uvek ćemo biti bazirani na dostavu, robe koliko imamo naše, a šta bude zafalilo možemo imati samo sledeće godine, pošto nismo preprodavci, a ideja i nije da se širimo ne znam koliko. Ideja je da deca imaju normalan život, da nam posao ne oduzima 24 časa dnevno koliko nam sada oduzima, ali to je dogovor između mene i Jece da se posvetimo ovome koliko treba dok su mali, pošto ipak i sam dolazak ovde je značio da možemo da provedemo lepo i kvalitetno vreme sa decom, da ne budemo robovi posla”, zaključuje Damir.

    Izvor: BIZlife/Jelena Jevtić

    Foto: "Rođaci sa sela"

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE