Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Kad san neće na oči…

    Nesanicu može da razume samo onaj ko od nje pati

    Kada je pre tri godine život tragično okončao slavni glumac Robin Vilijams (za koga se kasnije saznalo da je patio od ozbiljne depresije) u jednom časopisu je izašao tekst koji je počinjao sa „Kada se osećamo tužno ili nezadovoljn umemo da kažemo da ’smo u depresiji’. Reći tako nešto nekome ko zaista boluje od kliničke depresije je kao da se žalite na posekotinu na prstu nekome kome je amputirana ruka“. Slično je i sa jednom od najčešćih boljki modrenog doba – nesanicom. Ukoliko nekoliko noći ne možete da zaspite zato što imate tremu pred bitan sastanak ili ste se posvađali sa partnerom, to ne znači da patite od nesanice. Šta znači kada se mesecima vrtite u krevetu, san „neće na oči“ a vi ste svesni da ste sa svakim novim jutrom sve umorniji i frustriraniji, pričamo sa doktorom Brankom Vukovićem, psihijatrom  Odeljenja za nepsihotične poremećaje KBC „Dragiša Mišović“.

    „Nesanica je problem koji je malo širi nego što se obično misli i od nje pati od trećine do polovine, u zavisnosti od definicije nesanice, odrasle populacije Srbije. Akutna nesanica može da prođe za jednu ili dve noći međutim ako je hronična (traje duže od mesec dana) onda je to problem koji zahteva lečenje. Hroničnu nesanicu možemo prepoznati po tome što čovek teško ulazi u san, isprekidano spava ili se rano budi. Osim klasičnog načina lečenja lekovima, mi se služimo i dodatnim metodama: psihoterapijom radi bihejvioralnih promena kod čoveka, autogenim treningom, kao i različitim higijensko – dijetetskim režimima…
    Nesanica može da bude posledica mnogih oboljenja ali isto tako može da bude i uzrok mnogih oboljenja. Pogotovo kod starijih osoba: različite bolesti mogu da počnu sa nesanicom, od onih ’blažih’ poput alergija i artritisa do onih ozbiljnijih kao što su Parkinsonova ili Alchajmerova bolest. Ako nesanica traje duže od mesec dana, može da izazove pravu depresiju. Čovek je iscrpljen, nema energije, opada mu koncentracija i životna energija, smanjuje se apetit… Nesanica je apsolutno jedna ozbiljna stvar i nije za potcenjivanje“, naglašava Vuković.

    Prema njegovim rečima jedan od razloga zbog kojih se sve više ljudi žali na nesanicu je i tempo života. „Čovek u savremenoj civilizaciji mnogo radi. Rad jeste stvorio čoveka ali bojim se da ćemo izgubiti čoveka kao socijalno biće. On je, sa jedne strane usamljen, a sa druge stalno umno aktivan. Mentalni zamor koji se ’akumulira’ tokom celog dana ne može da dovede do relaksacije. Moždana kora je stalno aktivna i uveče je potrebno puno vremena da se ta aktivnost umanji i smiri. Spavaća soba treba da bude onakva kako joj i ime kaže; tu nema mesta za televizor, kompjuter ni mobilni telefon. Bolje je imati starinski budilnik nego da nameštate alarm na telefonu, jer vas mobilni može ’namamiti’ da pošaljete još koju poruku, proverite društvene mreže… Pa čak i taj budilnik bi trebalo da bude okrenut prema zidu, da ne vidite kazaljke, jer ćete tokom noći gledati u njega i razmišljati o tome za koliko treba da ustanete. Spavaća soba bi trebalo da bude rashlađena, jer telesna temperatura u toku sna pada, i zamračena, jer se tada luče hormoni koji nam pomažu da zaspimo – melatonin i serotonin. Obratite pažnju i na sijalice u stanu: one bi trebalo da odašilju takozvano žuto ili meko svetlo. Sve više stanova danas je opremljeno led rasvetom, koja ima belo svetlo što nije pogodno za stambene prostore a pogotovo ne za spavaću sobu. Razmislite zašto je takva rasveta u kancelarijama, bankama ili tržnim centrima? Da bi se mozak držao u aktivnom stanju, jer on tu svetlost poistovećuje sa dnevnom.
    Bitno je svakog jutra ustajate i svake večeri odlaziti na spavanje u približno isto vreme. Hormonski mehanizam u telu će se uskladiti, tačno prepoznati koje je vreme i hormonski ciklusi će se odvijati onako kako treba i kako vama odgovara. Važno je uzeti i neki topli napitak pre spavanja: na primer, mleko sadrži triptofan koji direktno utiče na lučenje hormona koji nam obezbeđuje dobro raspoloženje ali i dobar san. Topli napici generalno dovode do širenja krvnih sudova i smanjenja pritiska, i daju nam lepu pripremu za spavanje. Neki ljudi imaju običaj da pred spavanje popiju, recimo, čašu vina da ih opusti. To je velika greška: alkohol, crni i zeleni čaj, kafa pa čak i cigarete su stimulansi i loše utiču na san.
    Na proces zaspivanja može da utiče i ono što smo radili neposredno pre odlaska u krevet: ako smo gledali neki avanturistički film, nama je andrenalin i dalje povišen; ako smo gledali ljubavni ili melodramu, onda nam pak emocije ne daju zaspimo“.

    I doktor Vuković potvrđuje tezu da „nije važno samo koliko spavamo već i kako spavamo“. „Sam san ima četiri faze a one se ponavljaju ciklično tokom spavanja. Obično važi mišljenje da, kada osoba ima žive snove i ujutro može da prepriča snove, da je dobro spavala. To, međutim, pokazuje da ona nije ušla u duboku fazu sna, kada se potpuno relaksiramo i skoro odvojimo od spoljašnjeg sveta, već je bila, takoreći, u pokušaju spavanja.
    Što se tiče toga koliko sati spavanja je potrebno čoveku , to je individualno; medicina kao nauka se bazira na proseku a prosečno se kaže da je odrasloj osobi potrebno između sedam ili osam sati spavanja. Ono što znamo zasigurno je da je deci od oko deset godina potrebno oko deset sati sna. Što smo stariji, to nam je potrebno manje sna tako da ljudi sa 70 godina može da spava pet sati i da mu to bude dovoljno. Nekad se ljudi ne mire sa tim pa kažu ’ja sam celog života spavao osam sati, kako sad da spavam manje’. Važno je da se ujutro budite odmorni“, zaključuje doktor Vuković

    Ima leka i za „noćne ptice“
    I kod nas ima sve više ljudi koji rade po „inostranom radnom vremenu“, odnosno po drugim vremenskim zonama ili, prosto, onih koji nemaju radno vreme pa su najproduktivniji noću. Ljudsko biće nije stvoreno da radi noću a spava danju. Ta takozvana inverzija sna se rešava hrono – terapijom, režimom kojim mu lekari propisuju a koji podrazumeva da osoba zaspiva sve kasnije. Dakle, ne teramo ga da zaspiva ranije već mu, na nedeljnom nivou, pomeramo vreme odlaska u krevet za jedan sat kasnije. Tako će, na primer, zaspivati u sedam ujutro i buditi se u dva popodne, sledeće nedelje u osam i ustajati u tri… i tako sve dok ne uhvati normalan tempo i vreme za odlazak na spavanja.

    Izvor: BIZLife magazin

    Foto: Pixabay

    Piše: Danijel Jovanović

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE