„Nadam se da će se ovi studenti izboriti za ono što žele, jer moja budućnost je vezana za prošlost, ja ne mogu nečemu da se nadam u narednih deset godina, a pred njima je ceo život. Oni moraju da odluče šta će sa svojim životom, imaju pravo da se organizuju i bore za zemlju u kojoj će živeti, a većina ponavlja da će živeti u Srbiji. To je jedna priča. Druga priča je da svaka generacija u Srbiji ima svoje pobune mladih ljudi, moj otac je bio na drugoj strani politike uoči Drugog svetskog rata, pa je za kaznu odveden na sremski front, gde je stradao i ceo život bio invalid. Nema generacija koja se svakih dvadeset pet- trideset godina nije bunila i borila za nekakve bolje uslove. Pošto sam učestvovao u dve vrste studentskih nemira, jedna stvar je pobuna koja traje koliko traje, a onda počinje organizacija i pravljenje države. Tu smo i 68. i 2000. pali. To je ozbiljan problem – kako posle zanosa, egzaltacije, posle silne energije i silnog adrenalina napraviti i urediti državu“, rekao je on za Danas.