Neobična postavka zagrebačkog „Muzeja prekinutih veza“
U baroknoj palati Kulmer na Gornjem gradu u Zagrebu nalazi se neobični „Muzej prekinutih veza“ sa nesvakidašnjom postavkom – uspomenama na neke propale ljubavne veze. On na sebi svojstven način prkosi negativnom, budeći kreativnost u slomljenim srcima.
Jedinstveni koncept osmišljen od strane Olinke Vištica i Dražena Grubišća je do sada kroz putujuće izložbe, a zatim i stalnom postavkom u Zagrebu, proputovao svet i prikupio neverovatnu zbirku predmeta. Do sada je postavku videlo više od 180 000 posetilaca i ta brojka će se uvećati već od 15. avgusta, kada se otvara izložba u „Tristan Bates Theatre“ u Londonu.
Celokupna postavka ovog muzeja se sastoji od donacija predmeta iz propalih veza. Kako se navodi na sajtu muzeja, društvo slavi brakove, pogrebe, pa čak i maturske večeri, ali nam uskraćuje bilo kakvo formalno priznanje tragičnog kraja veze, uprkos snažnom emotivnom učinku.
Sve je počelo kada je veza idejnih tvoraca Olinke i Dražena prestala da funkcioniše, posle više od 4 godine i kada su trebali da podele zajednički stečenu imovinu. Lako im je, kažu, bilo da se odluče oko televizora i stereo uređaja, koje nemaju emotivnu vrednost, ali šta je sa sitnicama, uspomenama, kao sa npr. malim plišanim zekom, kojeg su želeli da slikaju po celom svetu. Kome će ta „blaga“ pripasti i kako ih spasiti od zaborava? Došli su na nesvakidašnju ideju, da ih sakupe i izlože, zajedno sa jednim brojem predmeta, koji su prikupili od svojih prijatelja. Izložba je bila veliki hit i počela da obilazi svet, sakupljajući još donacija na putu. Različite su se stvari pojavljivale, jer se i ljudi razlikuju, ali emocija je bila univerzalna. Dražen navodi da nije planirano da to bude projekat, ali je izložba jednostavno počelo da živi sama za sebe.
Kolekcija sadrži oko 700 predmeta i svaki ima svoju priču, koja je i suština svega, jer predmet sam za sebe ne znači mnogo. On samo nosi sa sobom priču u svet i deli je sa drugima. Eksponati su uglavnom svakodnevni: mapa Frankfurta, mali kofer, krilo automobila, venčanica, plišane igračke…ali su priče koje se nalaze iza njih te koje posmatrača pogađaju pravo „u žicu“. Ljudi se pronalaze i dele emociju i bol sa izložiocem.
Neke priče su i šokantne. Figura dečaka i devojčice, koje je jedna žena ponela sa sobom, bežeći od muža nasilnika, dok je druga donirala par velikih izvajanih grudi, koje ju je muž terao da nosi tokom seksualnog odnosa, jer ga je to uzbuđivalo.
Postoje i brojni bizarni komadi u kolekciji, a među njima je i protetička noga, koju je donirao veteran iz rata. Ambiciozna socijalna radnica iz Ministarstva odbrane mu je pomogla da je nabavi i varnica je sevnula. „Proteza će izdržati duže od naše ljubavi, napravljena je od tvrdog materijala“, napisao je. Tu je još i kamen iz žuči, donacija gospođe iz Slovenije, koja tvrdi da je morala na operaciju kojom je on odstranjen, zbog bola koji je izazvalo saznanje da joj je muž bio neveran.
Tu su još i sekira, sa opisom da je služila za seckanje nameštaja od strane osobe koja je bila ostavljena, kao i keramički patuljak, koji je bio bačen kroz prozor. Preživeo je. Delimično. A sekira je po rečima vlasnika: „Unapređena u terapeutski instrument.“
Najlepše priče možda su i najpotresnije i većina ih je povezana sa raspadom Jugoslavije. Jedna je ljubavno pismo jednog dečaka devojčici, koju je upoznao u konvoju vozila, dok su se evakuisali iz Sarajeva pod opsadom 1992.godine. Nikada nije uspeo da joj uruči pismo, ali je nikada nije zaboravio.
Grubišići su stopirali formalno sakupljanje donacija, ali one nastavljaju da pristižu i pored toga. Jedna novopristigla je kolekcija pola veka starih razglednica, poslatih od jedne starice iz Jermenije.
„Stariji ljudi ovo shvataju mnogo ozbiljnije,“ kaže Grubišić. „Oni su češće jako dirnuti. Deca nemaju još ta iskustva. Zabavno je kada parovi dođu. Neki se smeju, ali neki…neki se baš zamisle.“
Uprkos očiglednim razlikama u kulturama i jezicima različitih zemalja i naroda, kažu osnivači, reakcija posmatrača je uvek više nego pozitivna. Nikada tokom njihove dvadesetogodišnje karijere u umetnosti i kulturi, nisu videli da ljudi pokazuju toliko interesovanje. Jedan od glavnih razloga je univerzalnost ljubavi. Potrebno je samo par rečenica da se nekome objasni ceo projekat, kažu. Odmah se razume, jer ljudi mogu da se pronađu u tome. Raskid je bolno iskustvo koje te oblikuje bez obzira gde se na zemaljskoj kugli nalazili. Taj osećaj je jednostavno univerzalan.
Piše: Marija Mihailović