Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    PORESKE OBAVEZE frilensera – kako i zbog čega je došlo do problema?

    Ekskluzivno za BIZLife piše: Svetislav V. Kostić, vanredni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu

    FRILENSERI: PLEDOAJE POVRATKU TAKO POTREBNOM LEVIČARENJU UZ DOSITEJA NA SVOJOJ STRANI

    Prateći srpske medije i društvene mreže u vezi sa oporezivanjem frilensera čovek ne može a da se ne otme utisku da je pred našim društvom dug put opismenjavanja kada su u pitanju poreske obaveze, ali i osnovni elementi našeg društvenog dogovora. I kada ga zamole da nešto o ovoj temi napiše, taj isti čovek se nalazi pred izazovom odakle da počne, imajući u vidu to da u javnosti gotovo i da nema dobre polazne osnove. Ono što dodatno uznemirava je nesposobnost jednog ostrašćenog i na pristojnu komunikaciju nenaviknutog društva da prepozna stvarne izazove koji se tek pred njim postavljaju. Suviše smo zauzeti vređanjem onoga za koga verujemo, često a da ga prethodno nismo ni saslušali, da nam je suparnik.  Stoga će ovaj tekst imati za cilj da prvo reši lakši izazov – a to je oporezivanje frilensera, a da zatim ukaže na ona daleko važnija, šira društvena pitanja, pitanja koja se tiču svih nas, a čije se postojanje može jasno, ko hoće da vidi, nazreti iz prethodne priče.

    Srpski poreski sistem počiva na onima koji rade samostalno i na onima koji su zaposleni

    Srpski poreski sistem počiva na pretpostavci postojanja jasne podele na one koji svoj rad obavljaju samostalno, dakle na one koji su samostalni preduzetnici, i na one koji su zaposleni kod drugoga, koji dakle svoj rad obavljaju na osnovu ugovora o radu. Prihod od samostalne preduzetničke delatnosti se u Srbiji oporezuje porezom na prihode od samostalne delatnosti, dok se zarade, odnosno prihodi iz radnog odnosa, oporezuju porezom na zarade. I na jedne i na druge prihode se plaćaju i doprinosi za obavezno socijalno osiguranje – za penzijsko i invalidsko osiguranja, za zdravstveno osiguranje i za osiguranje za slučaj nezaposlenosti.

    I sada dolazimo do prvog ključnog nerazumevanja koje je strašno rasprostranjeno u srpskom društvu. Naime, zaposleni snose teret poreza i nešto više od polovine doprinosa za socijalno osiguranje, jer njihovi poslodavci umanjuju njihove (bruto) zarade za iznos poreza i doprinosa koje obračunavaju i prosleđuju državi. Nešto manje od polovine doprinosa za obavezno socijalno osiguranje poslodavci plaćaju o svom trošku, bez načelnog umanjenja zarade zaposlenog, ali oni ovaj trošak svakako uzimaju u obzir kada određuju iznos zarade koji mogu da ponude svom zaposlenom.

    Mi u Srbiji verujemo da su ti porezi i doprinosi nešto što pogađa poslodavca, a to jednostavno nije tačno, već se oni plaćaju tako što se po osnovu njih umanjuje zarada zaposlenog. Ona ili on na tekući račun primaju ono što ostane (neto zarada) pošto poslodavac u njihovo ime i za njihov račun plati porez za zarade i doprinose za obavezno soc. osiguranje.

    Registrovanim preduzetnicima koji podležu porezu na prihode od samostalne delatnosti na raspolaganju su dva načina kako da odrede osnovicu ovog poreza. Paušalno određivanje osnovice podrazumeva da vi nemate obavezu da vodite poslovne knjige, već poreze i doprinose plaćate na procenjenu, paušalno utvrđenu osnovicu, koju je Poreska uprava odredila na osnovu nekih uprosečenih parametara. Ako vodite poslovne knjige, porez plaćate na svoju stvarnu dobit, pri čemu vam zakonodavac omogućava da obaveze po osnovu doprinosa za soc. osiguranje optimizujete (po cenu visine buduće starosne penzije) čak do nivoa onog opterećenja koje prati minimalnu zaradu u Srbiji.

    Za one koji ostvaruju prihode na tržištu, ali van ova dva oblika obavljanja rada, dakle, za one koji nisu ni zaposleni, niti su registrovani preduzetnici, predviđeno je da na svoje prihode plaćaju porez koji se naziva porez na ostale druge prihode i prateće doprinose za obavezno soc. osiguranje (sve ako nisu osigurani po drugom osnovu, odnosno samo doprinose za penziono osiguranje ako jesu). Ovo je poreski oblik koji pogađa one koje mi danas nazivamo frilenserima. 

    Važno je ukazati i na način na koji se plaća porez

    Ono na šta je važno ukazati jeste i način na koji se porez plaća. U slučaju frilensera ako vam je isplatilac prihoda srpsko pravno lice ili preduzetnik, onda će ono biti dužno da umesto vas obračuna vaše poreze i doprinose i da iste prenese državi, dok vi ostvarujete ono što preostane – neto prihod.  Ako pak vi prihode ostvarujete od drugih fizički lica u zemlji, ili ih ostvarujete iz inostranstva, onda ste vi sami dužni da podnesete poresku prijavu, porez i doprinose sami obračunate i iste uplatite i to u roku od 30 dana od dana kada ste ostvarili svaki pojedinačni prihod.

    Prethodno opisano stanje u Srbiji važi u svakom slučaju najmanje poslednjih 20 godina. I tu se suočavamo sa drugim ključnim nerazumevanjem, nerazumevanjem koje je nažalost u našoj javnosti podržavano i od strane nekih neodgovornih pojedinaca iz pravne struke.

    Jednostavno o bilo kakvoj retroaktivnosti u slučaju oporezivanja frilensera nema govora. Retroaktivnost podrazumeva da na određeni događaj primenimo propis koji u vreme odigravanja tog događaja nije postojao. To ovde nije slučaju pa je pozivanje na retroaktivnost potpuna besmislica. Rado bismo dobre kazat glase, ne možemo već kako no jeste (kaže narodna pesma).

    Poreska uprava ima pravo da posmatra pet godina unazad i da kontroliše da li je obveznik u tom periodu uredno izmirivao svoje obaveze. Ako nije, ona ima pravo da mu ih sama odredi i da mu obračuna zateznu kamatu. Ovo je nešto što je sasvim uobičajeno i u svim evropskim poreskim zakonodavstvima.

    Glavni argument predstavnika frilensera

    Sada dolazimo do jednog od glavnih argumenata predstavnika frilensera, a to je da je država godinama propuštala da ih kontroliše, da su mnogi od njih na ovaj način dovedeni u zabludu da poreze i doprinose nisu ni bili dužni da plate, zabludu koja je dodatno pojačana pogrešnim savetima koje su mnogi frilenseri dobijali u samoj Poreskoj upravi.

    Ovaj  argument ima određenu, pre svega političku, težinu (on je prvenstveno vezan za kvalitet našeg adminstrativnog okvira), ali on u sebi sadrži i nekoliko skrivenih zamki za same frilensere.

    Prvo, država jeste propustila da temeljnije kontroliše frilensere, ali izostanak kontrole ne znači da je nečije postupanje ispravno. Po ovoj logici, imajući u vidu pristup nadležnih organa prema tom problemu našeg društva, npr. i politička korupcija bi trebala da bude oslobođena odgovornosti jer se njome da sada niko nije bavio. Pri čemu, barem kada su u pitanju frilenseri, je u prethodnom periodu bilo i primera kontrole.

    Drugo, nije tačno da su svi frilenseri bili u istoj zabludi – postojali su i oni koji su svoje poreske obaveze uredno izmirivali. 

    Treće, činjenica da frilenseri nisu bili u stanju da do sada izvade i pokažu bilo kakav pisani trag kojim bi dokazali svoje tvrdnje o tome da im je sama Poreska uprava davala pogrešne savete govori o tome da oni izgleda nisu znali na koji način treba pristupiti ovom državnom organu (zahtevom da se zvanično izjasni u pismenom obliku, a ne traženjem usmenih saveta od slučajnih službenika Poreske uprave). Konačno, stari Rimljani su pre par hiljada godina osmislili načelo po kome naš pravni i poreski sistem i danas žive – ignoratia iuris nocet. To što niste bili svesni svojih zakonskih obaveza vas od njih ne oslobađa. A svim frilenserima je u Srbiji uvek bila na raspolaganju mogućnost da se registruju kao preduzetnici i da tako obavljaju svoju delatnost, izbor za koji se osnovano u slučaju nekih frilensera, naročito onih sa većim prihodima, može posumnjati da je izbegnut u uverenju da država nikada neće pokucati na njihova vrata.

    (Ne)korišćenje zdravstvenog sistema i pravo na penziju

    Zatim se u prilog frilensera navodi njihovo nekorišćenje usluga našeg zdravstvenog sistema, odnosno nemogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju. Imajući u vidu to kako naš sistem socijalnog osiguranja funkcioniše (sistem koji je prisutan u najvećem broju evropskih država) možemo bez mnogo okolišanja zaključiti da je argument na veoma tankim nogama i da se ne može prihvatiti, osim u nekim, ne previše brojnim, ekstremnim slučajevima (npr. u slučaju tzv. remote workera), s tim da je ovaj problem rešen pro futuro pre nekih godinu dana.

    Iz svega prethodno navedenog čitalac bi mogao da zaključi da frilenseri nisu u pravu i da se radi samo o pojedincima koji su se sa zakašnjenjem suočili da činjenicom da se na njih primenjuje ono što se u preduzetničkom svetu smatra potpuno uobičajenim, naročito ako se na to doda činjenica da naš poreski sistem uopšte i nije previše strog, odnosno da je poresko opterećenje predviđeno srpskim propisima (sve zajedno sa doprinosima za obavezno socijalno osiguranje) ispod proseka nama susednih država.

    I jednim delom bi on verovatno bio u pravu.  Ali, svakako ne u potpunosti.

    Naime, svi oni frilenseri koji nemaju drugih izvora prihoda, a čiji prihodi ne prelaze iznos od 6.000 EUR godišnje (dakle koji uspevaju da ostvare do 500 EUR mesečno) možda nisu u pravu ni po kom drugom osnovu, ali je u njihovom slučaju tačno to da je prema njima naš poreski sistem toliko nepravedan da se to može smatrati i neustavnim (naš Ustav nalaže da se obaveza plaćanja dažbina zasniva na ekonomskoj moći obveznika).

    Naime, onaj frilenser koji ima prihode od npr. 1.000 EUR mesečno bi mogao da svoje fiskalno opterećenje (dakle porezi i doprinosi zajedno) svede na negde oko 20 procenata što se ne može smatrati neprihvatljivim. Ona ili on su danas izloženi visokom opterećenju upravo zato što se nisu registrovali kao preduzetnici. Ali onaj frilenser koji ostvaruje 500 EUR mesečno bi morao da snosi u najboljem slučaju opterećenje između 40 i 50 odsto, nezavisno od toga da li se registrovao kao preduzetnik ili ne, što znači da bi mi ovom licu ostavljali po oporezivanju manje od iznosa minimalne zarade.

    Dakle, argument koji najviše ide u prilog frilenserima nije taj da srpski poreski sistem nije prilagođen novim oblicima rada (nešto što se isto moglo čuti u našoj javnosti), već onaj da on jednostavno nije pravičan prema onima koji ostvaruju male iznose prihoda. I stoga bi se barem ovaj autor založio za opštu amnestiju svih frilensera koji se nađu u toj de minimis kategoriji (ukupni dohodak do 6.000 EUR godišnje). Ovaj predlog je u našoj javnosti zastupala Inicijativa Ne davimo Beograd, a u skorije vreme i pausal.rs.

    Međutim, kako se dohodak frilensera udaljuje od te magične granice od 6.000 EUR godišnje argument o neustavnosti postojećeg poreskog sistema gubi na snazi. U slučaju onih čiji je dohodak veći od navedenog iznosa, nešto manje ubedljivi razlozi (dakle, ne radi se o neustavnosti) ipak govore u prilog tome da bi njihove poreske obaveze trebalo utvrditi u skladu sa pravilima koja važe za preduzetnike i to u onom njihovom najpovoljnijem obliku. Logika ovog prisutpa je da je porez na ostale druge prihode predviđen za oporezivanje ad hoc prihoda, prihoda koji se povremeno i sporedno ostvaruju, a ne u okviru delatnosti koja je obvezniku primaran ili jedini izvor prihoda.

    Frilenseri koji obavljaju trajnu poslovnu delatnost su suštinski preduzetnici

    Oni frilenseri koji obavljaju neku trajnu poslovnu delatnosti su suštinski preduzetnici, samo što se nisu kao takvi registrovali. Ako se u obzir uzme to da naš poreski sistem počiva na načelu da se poreske činjenice tumače prema njihovoj ekonomskoj suštini, postoji prostor da se na ove frilensere primene pravila koja su predviđena za registrovane preduzetnike (s tim da bi se ovo moralo predvideti posebnim zakonom). Ovo bi vodilo suštinski tome da se dugovanja koja su frilenseri imali iz prošlosti u najmanju ruku prepolove.

    Na ovaj način frilenseri bi dobili značajno olakšanje svojih dugovanja, pri čemu to ne bi vodilo diskriminaciji onih koji su u prošlosti uredno bili registrovani kao preduzetnici i shodno tome plaćali sve svoje obaveze (među kojima se i javila dosta duhovita opaska da je definicija frilensera preduzetnici koji ne plaćaju porez).  Naravno, na ovo bi se mogla nadovezati rešenja vezana za otpis zatezne kamate i produžavanje vremena otplate duga.

    Ministarstvo izabralo najjednostavniji pristup

    Osnovni problem prethodno opisanog predloga jeste da je on dosta složen, a samim time i skup za primenu. Pored toga, on u određenoj meri pruža povlašćeni tretman onima sa najmanjim dohotkom. Stoga se Ministarstvo finansija opredelilo za jednostavniji pristup koji je moguće brzo sprovesti. U suštini ono predlaže otpis svih zateznih kamata, smanjenje osnovnog duga za otprilike jednu trećinu (kroz značajno smanjenje osnovice na koju se obračunavaju porezi i doprinosi), kao i otplatu duga na 10 godina.

    Međutim, kao što to uvek biva, jednostavnost rešenja je morala da bude plaćena, pa je ovaj predlog najsuroviji prema upravo najugroženijima, onima čija su godišnja primanja bila ispod praga od 6.000 EUR godišnje, dok se u slučaju primanja od 12.000 EUR godišnje i preko predlog može oceniti kao veoma razuman. Dakle, ovaj autor smatra da bi predlog Ministarstva finansija bio odličan kada bi u sebe uključivao i primerenije rešenje za one obveznike koji su ostvarivali male iznose prihoda, što u sadašnjem obliku nije slučaj.

    Za zahteve da se prema svim frilenserima primene ista rešenja, koji u dolaze iz nekih krugova koji predstavljaju frilensere se teško mogu naći druga opravdanja osim možda potrebe da se zadrži određena doza administrativne jednostavnosti (što bi pre svega bio argument na koji bi moglo da se pozove Ministarstvo finansija). Naime, teško da možemo da prihvatimo da je frilenser koji je uspevao da držanjem časova engleskog preko interneta ostvari 300 EUR mesečno u istoj poziciji i da zaslužuje isti stepen razumevanja kao i konsultant koji je ostvarivao 5.000 EUR mesečno, a da je pri tom bio prijavljen kao nezaposlen kako bi na teret ostalih obveznika ostvarivao prava iz zdravstvenog osiguranja. Međutim, iako se ne slažu u pogledu sadržaja rešenja, izgleda da su i predstavnici frilensera i predstavnici Ministarstva finansija saglasni u tome da treba naći jedno, sveobuhvatno rešenje koje će biti isto za sve.

    Sve ovo jesu rešenja za probleme nastale u prošlosti.  Za budućnost Ministarstvo finansija predlaže uvođenje neoporezivog iznosa i u slučaju frilensera (tj. i u slučaju poreza na ostale druge prihode), ali to se može oceniti samo kao privremeno rešenje. Njime bi se, uz prelazak onih frilensera sa značajnijim prihodima u registrovane preduzetnike, kupilo vreme kako bi se utišali zahtevi za otpočinjanjem rada na sveopštoj i preko potrebnoj reformi sistema oporezivanja dohotka građana i, što je možda još važnije, sistema našeg obaveznog socijalnog osiguranja. Očigledno je da Ministarstvo finansija nije spremno da se u ovaj posao sada upušta, za šta se ne može pronaći mnogo opravdanja.

    Nažalost, gotovo da niko u srpskoj političkoj javnosti nije iskoristio ovu dosta lepu priliku da pritisne vlast da barem javno prizna svoju nespremnost na neophodne promene, a delovanje naših političkih poslenika, se uz retke izuzetke, može oceniti samo kao dosta jeftin i krajnje neutemeljen populizam (od sramotnog pozivanja na nepostojeću retroaktvnost, pominjanja testa samostalnosti bez prethodnog sagledavanja makar i osnovnih elemenata tog instituta, pa do obećanja da će se sve naplaćeno vratiti). Drugim rečima, entuzijazam da se uključi u proces reforme našeg poreskog sistema nije pokazao niko na našoj javnoj sceni.

    Šta donosi budućnost?

    Na prvom mestu moramo pozdraviti činjenicu da u našem društvu počinju da se pojavljuju oblici esnafskog i socijalnog organizovanja onih koji ne spadaju u najimućnije slojeve društva. Nezavidan položaj srpskog radništva je u neposrednoj vezi sa nepostojanjem pravih sindikata. Nezavisno od toga da li se slažemo ili se ne slažemo sa zahtevima frilensera moramo ipak pozdraviti to što su uspeli brzo da se organizuju i da primoraju državu da sa njima razgovara. Ovo je nešto što je našem društvu potrebno.

    Predstavnici frilensera koji su pregovarali sa državom su možda najveći doprinos našem društvu dali time što su svoje udruženje nazvali Udruženje radnika na internetu. Naime, moderne tehnologije su razorile naš svet jasne podele na zaposlene, s jedne, i na samostalne preduzetnike, s druge strane. Covid – 19 epidemija je samo ubrzala nestanak klasičnog radnog mesta i omogućila ulazak našeg posla u naše domove, kuhinje, spavaće sobe. Iako bi se u našem starom svetu svi frilenseri načelno mogli nazvati preduzetnicima, oni to u velikoj meri nisu, ili nisu u potpunosti. S druge strane, oni nisu ni klasični radnici, zaposleni. Upravo je pre neki dan Vrhovni sud Engleske doneo presudu da vozači Ubera nisu samostalni preduzetnici, već da su radnici te kompanije (ne njeni zaposleni u klasičnom smislu, već lica koja nisu u samostalnom odnosu sa njom kao nalodavcem (workers).

    Mi moramo da u srpskom društvu otpočnemo raspravu o tome da li želimo da branimo stari svet, da li želimo da ga srušimo (s tim da bi onda morali i da znamo čime ga menjamo), ili je pak rešenje negde u sredini. Svakako bi bilo pogrešno samo se prepustiti stihiji.

    I za kraj jedna jeres. Neplaćanjem poreza u Srbiji na dohodak koji su frilenseri ostvarivali od inostranih nalogodavaca, Srbija jeste davala značajne subvencije tim stranim nalogodavcima, pri čemu, za razliku od onih kojima to činimo neposredno, oni nisu našli za shodno čak ni da u Srbiji formalizuju svoje prisustvo, niti da tim svojim radnicima na internetu omoguće sve one prilike za usavršavanje koje bi im obezbedile to da budu dugoročno konkurentni. Jednostavno ovakav oblik angažovanja omogućio je stranom nalogodavcu da izbegne sve terete koje prati pravi radni odnos, da istovremeno trošak tog tereta zadrži za sebe, a da svom radniku isplati samo ono što bi on ostvario po plaćanju poreza i doprinosa. Konačno preneo je na to isto siromašno društvo u kome je pronašao internet radnika teret društvenog sukoba i finansiranja već ugroženih javnih dobara.

    Drugim rečima, danas je rad na internetu prostor za potpunu negaciju prava radnika, pri čemu je to omogućeno na prvom mestu time što država u kojoj oni rad vrše jednostavno nije u prilici da natera njegovog udaljenog poslodavca na drugačije ponašanje i gde bi obezbeđivanje tih prava moralo da ide na teret isto tako siromašnih poreskih obveznika te iste države, što pak vodi daljim društvenim sukobima. U našoj javnosti se u prilog zahtevima frilensera može čuti da oni nisu imali pravo na bolovanje, godišnji odmor ili pak radno vreme. Problem jeste u tome što su ovo sve odlike preduzetničkog statusa, što na prvi pogled frilenseri i jesu.

    S druge strane, ako radnici na internetu nisu pravi preduzetnici, onda je tužna istina to da su oni svoj posao od inostranog poslodavca dobili samo zato što on i nije bio primoran da im obezbedi ona prava koja sleduju zaposlenima. Drugim rečima, kada bi i bili u stanju da nateramo inostranog poslodavca da obezbedi svojim radnicima na internetu sva ona prava koja sleduju zaposlenima, onda taj poslodavac po pravilu ne bi ove radnike ni angažovao. Njihova konkurentnost se bazira na odricanju od ovih prava.

    Gledano iz ove perspektive mi u Srbiji i nemamo previše interesa da stimulišemo postojeći rad na internetu, naročito onda kada je naša radna snaga u pitanju, već pre svega treba da tu radnu snagu usmerimo ka srpskim poslodavcima ili da joj pomognemo da preraste u punokrvne preduzetnike, jer ćemo samo tako obezbediti maksimalnu korist za naše društvo kao celinu. Međutim, to možemo učiniti samo ako odustanemo od doslednog sprovođenja politike koje su se sve srpske vlasti grčevito držale već više decenija i ako se ponovo vratimo zaštiti prava radnika, ravnomernijoj raspodeli tereta finansiranja društva, gde bi oni bogatiji morali da na sebe preuzmu veći teret nego što je to sada slučaj, obezbeđivanju povoljnog preduzetničkog okruženja kroz pravnu sigurnost, dobru i pouzdanu državnu upravu dostupnu svima, ali na prvom mestu ulaganjem u obrazovanje kao osnovnom temelju bilo kakvog održivog napretka.

    Frilenseri nisu neprijatelji ovog društva, ali ni ovo društvo nije njihov neprijatelj. Oba su žrtve jednog novog vremena kome se nisu dovoljno brzo prilagodili, gde se čini se da nema boljeg trenutka da se tome poslu posvetimo zajedno od ovoga u kome se sada nalazimo. 

    Izvor: BIZLife

    Foto: Privatna arhiva

    What's your reaction?

    Komentari

    • Vladimir

      Jedan od najboljih tekstova na ovu temu. Bravo!

    • Xx

      Odličan tekst! Trebalo bi ga ponavljati na svim medijima!

    • 47304

      Moja malenkost se bavila trgovinom i plaćala je danak svoje nepismenosti kao i nepismenosti zaposlenih u poreskoj upravi koji se usput nisu nisu ponašali kao servis za nas poduzetnike već više kao nezainteresirane barabe . S vremenom sam ponešto naučio ali i upoznao dobrih službenika kojima kada postaviš smisleno pitanje nije bilo teško ti objasene i pojasne situaciju u kjojo si se našao . Što se tiče teksta meni djeluje da je vrlo dobro objasnio svu našu muku .

    • Pera

      Divno ime dedino, ovde uopšte nema demagogije, divota.

    • [email protected]

      Kada covek kaze "Zasto da platim za penziono i zdravstveno koje ni u teoriji nisam mogao da ostvarim" dobri profesor kaze "A kako jadna kasirka placa?" Kada covek kaze "A sta cemo za 24 stana, tetku iz Kanade i ostalih milion primera visoke korupcije?" dobri profesor kaze... Pa ne kaze nista, izbegne temu. Toliko.

    • Vladeta

      Stalno se obilazi, reskače plaćanje doprinosa za penziono i zdravstveno. Ako penziono plaćam retroaktivno, onda i retroaktivno upišite uplaćeni staž. Država ima pravo da naplati i zadrži pare sebi, a obvezniku da zakine, kao ne može. Tako i zdravsteno. Pravdate nekom generacijskom solidarnišću, možda ima i toga, ali ja da plaćam zdravstveno za nekog drugog , a ja da nemam, e pa nemože. Ako nemam lično svoje iako sam ga platio, zašto nemam onda to iz generacijske solidsrnosti. A inače država kupi porez na svakoj promeni vlasništva novca i materijalnih dobara. Dobiješ platu skida porez, trošiš platu skida porez i akcizu, kako okreneš samo porez.

    • Radoslav

      Neverovatno besmislen tekst. Sustina i kod frilensera i kod preduzetnika je da nemaju nikakva prava!!! Uplacujete zdravsveno, razbolite se. Imate lecenje ali ne i bolovanje! Porez morate da platite. Radili ili ne. Godisnji odmor, misaona imenica. Porez placate dok se brckate u moru. I mogao bih tako do sutra. Mi smo zemlja gde postoje samo radnici u drzavnim sluzbama! Svi ostali rade za njih!

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE