Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Imamo po 60.000 RSD, a gde je tu smartfon od 1.000 EUR?

    Podaci su neumoljivi. Prema zvaničnoj statistici, jedno domaćinstvo u Srbiji u proseku raspolaže sa oko 60.000 dinara mesečno. Toliko iznosi i prosečna plata u Beogradu. U Srbiji je mnogo manja, iznosi tek 400 evra.

    Ipak, kada se osvrnemo oko sebe, imamo utisak da je standard, pogotovo u Beogradu i većim gradovima mnogo veći. S obzirom na to kakvi se automobili voze, kako smo obučeni, koliko restorana i kafića ima i često su popunjeni. Ko ima decu zna da 200 evra mora da izdvoji samo za patike, a 200, 500 pa i 1.000 za „markirani“ mobilni telefon. Kako onda sve plaćamo i odakle?

    Ekonomisti su na liniji objašnjenja da se u pomenute prihode ne računaju oni iz sive ekonomije, dotacije iz dijaspore takođe se mere milijardama godišnje, a i saglasni su da Beograd nije reper, jer je reč o najvećem finansijskom i administrativnom centru, u kojem se beleži i rast priliva od turista.

    „Najveća je koncentracija visokoobrazovanih, mada najveće plate imate u delimično ruralnom Surčinu, ali to je zbog Er Srbije i Aerodroma „Nikola Tesla“, povećana je ino-turistička tražnja i to sve popravlja ekonomsku krvnu sliku Beograda, koji se uglavnom oslanja na usluge. Utisak je da se živi dobro, najveća je kupovna moć, ali oštra je diskrepanca između Beograda i ostalih gradova i opština“, kaže ekonomista Saša Đogović.

    Na pitanje gde se u zvaničnoj statistici nalazi smartfon od 1.000 evra, Đogović mudro odgovara: „Pa evo u stavci komunikacije, tu je uračunata i telefonska oprema, na to trošimo 5,5 odsto od onih 60.195 dinara, sa koliko mesečno raspolaže prosečno srpsko domaćinstvo“.

    Ali prosek je varljiva kategorija, računa i radnike iz Kikinde koji se interesuju da za 340 evra odu u Rumuniju da zarade mesečnu platu, ali i one čiji se rad mesečno plaća na hiljade evra. I to nije ništa čudno, jer u svakoj državi postoje i oni sa manjim i sa mnogo većim primanjima.

    Ali šta jeste? Žan-Kristof Bonis, osnivač i direktor francuskog Oksimora,  nedavno je na Samitu ženskog liderstva u Beogradu održao predavanje čija je okosnica bilo potenciranje na tome da svuda oko sebe vidi ljude, ali ne vidi humanost. I on je pomenuo tu svetsku pomamu za poslednjim modelima pametnih telefona koji i u njegovoj, daleko razvijenijoj zemlji od naše, koštaju kao jednomesečna zarada. A deca u Africi za to vreme gladuju.

    Za to vreme, građani Srbije polovinu novca kojim raspolažu troše na hranu, piće, stanovanje i komunalne troškove.

    „I dalje najveći deo prihoda trošimo na hranu i bezalkoholna pića. Podaci za drugi kvartal 2017. godine pokazuju da na hranu otpada 34,2 odsto prihoda, a na stanoivanje i komunalije 16,6 %“, kaže Đogović.

    Prema njegovoj oceni, struktura lične potrošnje je generalno loša jer na zdravlje potrošimo 4,5 odsto prihoda, a na rekeraciju i kulturu 4,8 odsto.

    „Da se razumemo to je više na rekreaciju nego na kulturu. A na obrazovanje otpada 1,4 odsto, što je skandalozno malo“, smatra Đogović.

    Na konstataciju da to možda i nije toliko čudno s obzirom na to da iz vlade tvrde da je osnovno obrazovanje u Srbiji besplatno, odgovara:

    „Nije obrazovanje besplatno, plaćamo ga kroz poreze svi i moralo bi više da se ulaže u obrazovanje. A i to je tek osnovno, gde je dodatno obrazovanje koje nam je u ovim promenjenim okolnostima i u skladu sa tim kuda ide svet svima potrebno“.

    Sa druge strane, na alkoholna pića i duvan se troši skoro pet procenata prihoda, što je, prema njegovom stavu, jako destruktivno.

    „Živimo u turbulentnim i produženim tranzicionim vremenima, produženih devedesetih godina, sa stečenim navikama koje narušavaju zdravlje i poremećenih sistema vrednosti u koje spadaju i štetne navike – droga, alkohol, duvan, podležemo lakšim i težim opijatima. Dobro je što se povećavaju akcize na cigarete, to neće mnogo uticati na tražnju , ali ko hoće neka skupo plati“, smatra ovaj ekonomista.

    Koliko je niska kupovna moć pokazuje, kako navodi, i to što godinama čak ni prosečna beogradska zarada ne može da pokrije prosečnu potrošačku korpu, trenutno je za nju potrebno 1,23 prosečne zarade u prestonici. Situacija na državnom nivou je još gora, potrebna je jedna i po zarada.

    Mimo cele statistike postoji utisak da u našem mentalitetu postoji jedna hedonistička crta da se potroši, pojede, popije, pa sutra – videćemo.

    Potvrda toga je i jedna priča iz Srbije.  Grupa slovenačkih novinara posetila je nedavno Kragujevac, a dok je na ručku u jednom restoranu direktor kompanije koja ih je ugostila govorio da konobari tu rade i po 12 sati za minimalac (oko 21.000 dinara), pred novinarima su bili ovali hrane, od čega se ni pola nije pojelo. Novinar jednog slovenačkog dnevnika samo je vrteo glavom i u čudu pitao: Šta će biti sa svom ovom hranom, neće valjda da bace. Kod nas bi svako dobio u tanjir i to je to“.

    Prosečna plata u Sloveniji je veća od 1.000 evra. Čisto da podsetimo.

    Izvor: BIZLife

    Foto: Pixabay

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE