Podnosimo sve, osim humora na svoj račun
Poslednjih nekoliko nedelja svedoci smo jednog velikog medijskog problema. A to je pitanje voditelja – „komičara“ i njihovih šala u svojim emisijima. Pretpostavljamo da ste sve čuli o Čelsi Hendler i o najnovijem „slučaju Ivana Ivanovića“. Sad samo ostaje pitanje kako te njihove šale ubuduće shvatati i kako se odnositi prema njima.
O ovom drugom „slučaju“ danas je pisao kolumnista hrvatskog portala Index.hr Hrvoje Marjanović i već posle prve njegove rečenice sve vam postane jasno.
„Kada Ivan Ivanović, TV voditelj i čovek za kojeg ste prvi put čuli na početku ove rečenice, uvredi Hrvate u svom talk showu za koji ne biste ni znali da ljudi imaju pametnijeg posla, vreme je da iz super džaka nacionalnog ponosa izvučemo večno spremni „neće nama Srbin…“ i zatražimo ne samo ukidanje showa već i oduzimanje koncesije jer možemo podneti krađu, laž, bahatost i privredni kriminal, ali humor na vlastiti račun nikad.“
Marjanović zatim dodaje: „Da ne bi bilo zabune, ovo nije slučaj neduhovitih i ukočenih Hrvata koji nisu razumeli poslovično opušteni srpski smisao za humor. U ovom se slučaju radi o tipičnom balkanskom krkanluku i komičarskom repertoaru koji ne ide dalje od prepričavanja seljačkih viceva, seksualnih insinuacija i podbadanja poznatih, a taj tip humora ne možete ni nazvati „politički nekorektnim“ jer na taj bi mu način dali težinu koju nema“, pa poentira, „ Dakle, postoje politički nekorektni komičari, ali ovog Pokemona, iz poštovanja prema komičarima i humoru uopšteno, ne smemo uvrstiti u isti špil.“
Marjanović piše da je voditelj i ranije davao do znanja da ne voli Hrvate, ali „Srbin koji ne voli Hrvate šokantan je kao i Hrvat koji ne voli Srbe “.
O konkretnoj šali Ivanovića i njenom shvatanju kaže da to „naravno ne znači da bacanje atomske bombe na Hrvatsku nije ružna stvar, jer kada bi sve shvatali doslovno, izazivanje bombardovanja mogli bi se tretirati kao govor mržnje, ali to ne činite jer shvatate poentu čak i onda kada je vic kriminalno loš.“
A onda se baca i na reakcije u hrvatskoj javnosti. „No, još je važnije naglasiti da „borci za nacionalna pitanja“ pod hitno moraju početi birati svoje borbe jer postoji toliko ozbiljnijih stvari kojima se jedna stranka može baviti.“, i dodaje kako se u ovom slučaju ne radi o nezamislivo brutalnoj šali, već činjenici da se Srbin šali na račun Hrvata na prostorima koje nastanjuju ljudi preopterećeni pitanjem nacije i vere. „ Prostorima na kojima humor i satira izazivaju šok, a iskreno zatucani stavovi uticajnih pojedinaca divljenje i ovacije,“ piše Marjanović.
Marjanović ipak poentira u poslednjim rečenicama.
„Neko će reći da je to još jedna etapa izgradnje autoputa do sveta u kojem svi govore što im padne na pamet i niko za ništa ne odgovara. Ali grešite. To samo znači da se ljudi trebaju izdići iznad besmislenih sitnica i shvatiti da se šale dele na duhovite i neduhovite, ponekad primerene i neprimerene, ali ako ih zakonom počnemo deliti na dopuštene i nedopuštene, recite zbogom humoru i uđite u svet u kojem cenzori, raznorazna udruženja, političari i advokati određuju čemu se smemo smejati.“
Šta više reći….
Priredio: M.M.
