Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Šta tu ima za mene?

    Piše: Aleksandar Stevanović, ekonomista i konsultant

    Život je lep, a svet u kome živimo fantastično je mesto. Prevashodno zato što uglavnom sve zavisi od nas samih. Sloboda izbora je vodilja, apsolutna izvesnost da moraš da prihvatiš posledice, bilo dobre ili loše, mehanizam je koji čini svet lepim, jer samo tako on može biti bolji svakim danom i svakom od nas potaman. Barem onoliko koliko se želimo potruditi.

    Jedan od izazova koji su danas pred Srbijom jeste odliv radne snage. Dok smo decenijama imali problem sa njenim viškom (bolje rečeno, manjkom tržišno održivih preduzeća), a posebno sa viškom glupih objašnjenja šta nam valja činiti, danas se igra okrenula. Pitanje je kako da zadržimo ljude u Srbiji koji imaju mogućnosti da za sebe naprave lepše živote širom Evrope. I da budem iskren, ni tu nam ne manjka najgorih mogućih ideja, ali ima i dosta razumnih ljudi koji vide problem i ne nameravaju da ga posmatraju kroz prizmu naricanja ili upiranja prstom u pravcu/osobu po želji.

    Ja spadam u ljude koji veruju da je moguće učiti iz tuđeg iskustva. Kao i da ljudi mogu da nauče nešto od onih koji znaju malkice više ili su u stanju da sagledaju širi kontekst i da ne dozvole da im emocije budu na celodnevnom nivou ispred racija. Međutim, realnost je da većina ljudi uči (i to ne uvek uspešno) iz sopstvenog iskustva, a posebno iz sopstvenih grešaka. Mehanizam kako se ovo učenje odvija na nivou društva jeste tržište, koje kažnjava loše odluke, a nagrađuje dobre. Ako to posmatramo u kontekstu problema manjka radne snage, koji kuca na vrata srpskih firmi, učenje ide tako da oni koji izazov ne žele da prihvate na pravi način bivaju kažnjeni time što mogu da angažuju sve goru i nemotivisaniju radnu snagu, koja će, po pravilu, ostajati kratko.

    Oni koji uče i shvataju da uspešna preduzeća nisu puka mesta gde se menja rad (običan ili malo stručniji) za novac imaju bolje šanse da ne budu predmet frustracije korisnika zbog nezadovoljavajućeg kvaliteta proizvoda i usluga, a koji su posledica neodgovarajućeg kvaliteta zaposlenih i/ili njihove niske motivacije.

    Moji kontakti sa biznis zajednicom, koje sam oduvek negovao, prevashodno jer sam i ja od njih učio, pa sam posledično bio u stanju da ponudim bolje konsultantske usluge, govore mi jasno da su gotovo sve naše firme prošle Rubikon i prihvatile činjenicu da je danas mnogo teže zadržati zaposlene, posebno one sa vrhunskih znanjima i veštinama, a da oni budu osrednje plaćeni. One firme koje su pametnije i koje će dugoročno profitirati shvatile su da je plaćanje nešto što samo dovodi do odsustva nezadovoljstva, ali kako se platama ne mogu utrkivati sa sličnim firmama u Evropskoj uniji, ostaje im da probaju nešto drugo, koncept koji postoji u teoriji, a znatno više u praksi već tri decenije – brendiranje poslodavca.

    To nije brendiranje firme, koje je set onoga što kupci misle o proizvodu/usluzi, to je brendiranje poslodavca u očima zaposlenih. Dakle, na posao idemo, bili zaposleni, menadžeri ili konsultanti, da bismo imali od čega da živimo, ali i da bismo zadovoljili mnoge druge potrebe, jer svi mi volimo da nas poštuju, da budemo deo funkcionalnih timova, da učimo, da imamo osećaj da se cene naša postignuća, da boravimo u prostoru koji je prijatan, da napredujemo u svakom pogledu, da znamo da su promocije na više pozicije zaslužene, da budemo deo zajednice koja nas podržava u teškim momentima i da mi nemamo problem da podržimo druge.

    Brendiranje poslodavaca je baš ono što ljudi govore kada traže/menjaju radno mesto: „Ovaj poslodavac je, u stvari, kako vlasnik kaže”, „Nećeš kod njih ništa naučiti”, „Radi se mnogo, ali se dobro plaća”, „Potpuno su haotični, ali je inspirativno”, „Sigurna ti ja plata i ne mogu te otpustiti ni da pijan i nag dođeš na posao”, „Stalno im idu ljudi”, „Oni su vrh u svojoj branši, ali to ne prate platama” i tako dalje. Svaka firma ima svoj imidž, ali je put do toga da budete vrhunski poželjno mesto ‒ dug.

    I šta je suštinsko naravoučenije zemlje gde nam polako nedostaje sve više profila ljudi? Svakako, ne da plaćaju zaposlene kao Evropljani, prevashodno jer ekonomija tako ne funkcioniše. Jedino što ostaje jeste da se ponudi ono što jeste srž brendiranja poslodavca. Ako vam je teško što idu lekari, ne treba da im podignete plate za deset odsto umesto za osam odsto. Treba da im omogućite da imaju osećaj da njihov rad ima smisla, da mogu da drže korak sa svetom, da imaju odgovarajuću opremu, da im nadređeni ne budu neznalice, a još manje ljudi koji su ogrezli u legalizovanoj kleptomaniji. Kako nisu svi po prirodi preduzetnici, ne bi bilo loše da se nagrađivanje radi na transparentan, a ne zakulisan ili ponižavajući način. I nikako da i najbolji i najgori na kraju imaju istu platu. Ne ide tako.

    Najbolji su otišli iz Srbije ne zbog plata, nego zbog obezvređivanja logike i pozitivne selekcije. Ako vrhunski stručnjak mora da moli godinama za budžet od nekoliko hiljada evra za osnovna istraživanja nekoga ko nema blage veze šta on radi, rezultat je jasan.

    Ako mislite da nema zaposlenih koji žele doći u privatnu firmu, možda nije odgovor samo plata, nego atmosfera na poslu, način komunikacije, kako su postavljeni procesi, komponovani timovi. Brendiranje se može postići upravo time što se preko prilično jednostavnih asesmenta formiraju i timovi i procesi i motivacioni paketi. Ne reaguju svi ljudi isto, ne pokreću ih iste stvari, ali ono što dobar HR treba da zna jeste kako da sve odnose među ljudima postavi. I da HR bez adekvatne nagrade i slobode to neće uspeti uraditi.

    Konačno, postoje poslodavci jasnog brendinga koji su suštinski tumor u privrednom sistemu. Poslodavci u javnom sektoru neokaljani tranzicijom. Njihov brending je jasan – plaćamo solidno, za uložen rad fantastično, ispostave smo politike i može nam se sve. Dok god oni šalju poruku svoje izopačene poželjnosti, nedostajaće motiva da se prelazi u firme koje zaista zarađuju na tržištu, kao i volje da se sistemi neokaljani tranzicijom učine efikasnim organizacijama.

    Izvor: BIZLife magazin

    What's your reaction?

    Komentari

    • Aleksandar Milanović

      Fenomenalan tekst koji pogađa pravo u metu. Nemam šta dodati.

    • ЈАНА

      Све је ово лепо речено.Међутим, да би се свест мењала код послодаваца, мора цело шпекулативно окружење да се мења.Без глобалне промене система, нема ни појединачне промене.Резултат толио масовног одлива радне снаге из земље, је управо резултат вишедеценијске небриге државе, односно неуређеног система, у којем ти исти послодавци одлично функционишу.Чак и сада уз масовне миграције становништва и дефицит и "најосновније " радне снаге, већина послодаваца још увек каже:"Нека иде/у, не можемо ми никог задржати"...тако да...Без промене свести, да смо сви исти ( а јесмо), без поштовања ближњег свог (у овом случају, радника), све ово остаје у домену теорије.Додуше, лепе.

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE