Gazda

Za sajt Asee.biz napisao: Selmir Vrabac, generalni direktor Imtec doo, Ilijaš, BiH (Učesnik Adizes Leadership Program-a, VIII generacija)

Priča uvijek počinje od granapa – male radnje na uglu gdje se najviše prodaju hljeb i mlijeko. Za gazdu romantično doba biznisa. Naplaćuje i plaća u kešu. Računovodstvo mu ne treba, jer on je i računovodstvo. Zna uvijek koliko je dobar. I stvari polako krenu.

A onda se pojave dobavljači sa prijedlozima za proširenje saradnje i odgodu plaćanja. Prvo manji oličeni u drugima gazdama, a onda vrlo brzo komercijalisti od onih većih. Najčešće spominjana riječ je odgoda plaćanja i eto tuđih para u gazdinom novčaniku. Započinje brzi razvoj firme, a gazda već ima nekoliko granapa. A to se sad zove već lanac marketa. Ali, odjednom gazdi fali keša. U međuvremenu se pojavio i računovođa koji vrišti jer gazda ima problem sa profitabilnošću. Troškovi su porasli, a neki marketi nisu na vrhuncu zadatka.

Gazda, koji je sad već ozbiljan biznismen, mjenja jeftinog računovođu. Upošljava skupog i poseže za alatima kao što su marketing, razvoj, istraživanje tržišta, promocije, CRM, softver za napredno računovodstvo, itd. Pored odgode plaćanja pojavljuje se magična engleska riječ „target“, tj. broj prodatih komada ili cifra koju je u praksi nemoguće dostići. Ali, gazda je uvijek gazda i, da bi stigao targete koje definišu dobavljači, otvara nove radnje. Uz konstataciju da je isto upravljati sa 10 ili 20 marketa. Tu negdje u priči se pojavljuju likovi iz svjetskih kompanija. Investiraju u gazdu. A gazda dalje investira u razvoj i otvaranje marketa. Gazda dobija ugovor (svjetski), a sastavni dio istog je godišnji „target“. Da bi stigao target u prvoj godini  gazda gura robu po skladištima i po policama, a dobavljačima javlja da će mu morati dati još dodatnih dana za plaćanja. Jer, gazdi je da bude gazda i da uz obilati ručak sa likom iz svjetske kompanije zadovoljno prepriča svoju priču o uspjehu. A nije svjestan koliko je samo „one row in hundred sheet on excel report“.

U slijedećoj godini gazda nema kuda na oči dobavljačima za nove odgode, jer targeti rastu. Roba se gomila na policama. Računovođa kaže da je bilans bolji jer imamo dobit. Konačno gazda misli da je isplivao. Zalihe i rokove plaćanja više ne gleda. Važno je da je konačno u plusu. Ali opet fali keša. Mladi 23-godišnji finansijski direktor kojeg je gazda nedavno zaposlio da idu na pecanje kaže da su pare sada u bankama, lizinzima i faktoring društvima. A na naš bilans možemo dobiti kredit uz „vrlo povoljne“ kamatne stope koje ipak nisu najniže jer nemamo hipoteku. Hipoteka je drugi naziv za stan, kuću, zamak koju svakako gazda treba kupiti jer živi još uvijek sa roditeljima. Gazda, naravno, kredit uzima jer mu treba para. Sve izgleda dobro, stvari su konačno krenule u pravom smjeru. Ipak para opet manjka, jer je otvoreno još 10-tak radnji kako bi se stigli targeti i uzeli bonusi. Opet je gazda kod dobavljača. Dobija dodatnih 15-tak dana odgode. I opet je u banci sa finansijskim direktorom. Uzima dodatni kredit, ali uz hipoteku. Odlučio se za kupovinu stana na atraktivnoj lokaciji, ali to nije dovoljno. Finansijski direktor sada nudi idealnu priliku: „Naš dobavljač je pred bankrotom (zbog takvih kao što su oni koji mu ne plaćaju), a ima fabriku Smokija u centru grada. Nije to neki biznis, jer da je bio ne bi propao. Ali nekretnina vrijedi i odlična je hipoteka. A mi svakako prodajemo Smoki“.

A onda sve ide jako brzo da se gazda više ne sjeća detalja, jer ga sada svi zovu investitorom. Počinje da investira (u sve i svašta), jer treba da opravda svoj novi nadimak. Kupuje nekretnine i fabrike koje imaju potencijal, dobavljače u problemima koji mu isporučuju robu, druge manje ili veće lance marketa, marketing agencije, poneki zamak, jahtu i sl… Naravno sa parama koje mu daju banke. Dobavljačima ne plaća (ili malo plaća) jer ima dovoljno marketa da svi „moraju raditi sa njim“. Tako to i izgleda na prvi pogled. Njegovi marketi su odavno izvan bilo kakve mogućnosti da budu profitabilni, pa je angažovao tim računovođa kako bi oni nekakvim magičnim rezervacijama, revalorizacijama i umanjenim amortizacijama izmislile dobit koja mu treba radi banaka, a koja nikako da se desi. Zavisno od finansijske veličine čitave priče biće potrebno različito vrijeme da gazda potone. Brodolom je već izvjesna stvar. I bez obzira ko dalje upravljao ovom pričom. Gazda, vladin povjerenik ili svjetski poznat konsultant, stvar je jasna. Ta priča je završena.

Da bi se započela neka nova priča na temeljima te stare biće potrebno, prije svega, vratiti ono čega tu nema od vremena granapa. A to je povjerenje i uzajamno poštovanje svih koji su dio te priče. Od toga će primarno zavisiti da li će ta nova priča biti uspješna, ili će se agonija stare priče produžavati jer postoje neki interesne grupe kojima to odgovara. A na kraju će opet sve to tužno završiti.

A gdje je gazda pogriješio, svi će se pitati. Mediji i, moguće, tužioci najviše. I svi će se vjerovatno uhvatiti privatizacije i friziranih bilansa. Mada bi se za te greške moglo objesiti pola Balkana. Ipak i ja bih gazdu pitao par stvari kada bih imao priliku popiti kafu sa njim. Ali vjerovatno neću imati tu priliku, pa ću ta pitanja nabaciti u narednim redovima.

Da li je tačno da je njegov CAPI* u doba granapa pokrivao njegovu nadležnost?

Da li je tačno da je, već kod otvaranja drugog granapa, izgubio pola svoje moći i pola uticaja?

Da li je tačno da se čitavo vrijeme njegova nadležnost dramatično povećavala, a AUTORANCA** ostajala ista što je smanjilo mogućnost da donosi efektivne odluke?

Da li je tačno da se, u fazi kada je bio do 10 marketa, najviše uzdao u ovlaštenu moć i kažnjavao ljude koji su mislili drugačije od njega i time ih otjerao iz firme?

Da li je tačno da je, u fazi kada je imao do 20 marketa, postao svjestan moći opstrukcije radnika u marketu i svoje nemoći da taj problem riješi jer nema uticaj na ljude?

Da li je tačno da je prepustio da uticaj nad radnicima u marketima imaju dobavljači i zastupnici svjetskih kompanija?

Da li je tačno da je uposlio menadžere sa kojima je volio ići na pecanje i lov, a ne one sa kojima je mogao uspostaviti CAPI u kompaniji?

Da li je tačno da je, u momentu kada je zaposlio menadžere za pecanje i lov, potpuno izgubio CAPI u upravljanju kompanijom, što je dovelo do toga da donosi neefikasne odluke?

Da li je tačno da je odluke o zaduživanju i investiranju donosio on, a da je ovlaštenje finansijskog direktora bilo svedeno na to da donese ugovore iz banke na potpis?

Da li je tačno da je odluke o friziranju bilansa donosio on, a da je ovlaštenje računovođe bilo da izmisli način kako da frizira bilans?

Da li je tačno da, kada je brod počeo tonuti, i dalje mislio da će se spasiti jer je toliko velik da ne može propasti i da je sve više vremena provodio na jahti?

Da li je tačno da ga ovo ne zanima, jer smatra je da je on i dalje gazda?

Da li razumije šta su CAPI* i AUTORANCA**, jer moglo mu je biti od koristi?

*CAPI predstavlja sjedinjeno ovlašćenje, moć i profesionalni uticaj. Formalno pravo da se donese odluka podržana mogućnošću kažnjavanja ili nagrađivanja i podržana mogućnošću da se neko stvarno uveri da je odluka najprihvatljivija. CAPI predstavlja kontrolu nad nekim zadatkom i sopstvenost nadležnošću.

**AUTORANCA je celokupna sposobnost i prava koja menadžer u datom trenutku ima na raspolaganju za obavljanje posla.

Šta su CAPI i AUTORANCA, detaljnije u knjizi „Upravljanje promenama“

Izvor: Asee.biz

Foto: Pixabay