Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Ako ste ikada želeli da uđete u biznis sa aronijom, evo kako to izgleda

    Zasadili su aroniju na zemljištu koje su nasledili. Zakupili su stari pogon i uz pomoć majstora napravili novu tehnologiju. Prve sadnice kupili su od meštana u Gornjem Milanovcu a prve sokove proizveli od sirovina uvezenih iz Poljske. Biznis su razvijali bez kredita i pomoći države, uloživši svoju ušteđevinu. Zajedno sa kumovima osnovali su firmu “Aronija Vita” i stvorili porodičan biznis od kojeg danas žive dve porodice – Bogićevići i Nedeljkovići.

    “Afinitet i ljubav prema zdravom načinu života, interesovanje za organske proizvode i zaboravljene stare biljne kulture bili su motivi da započnemo privatan posao. Uz to i želja za ekonomskom samostalnošću, koju može da pruži privatan biznis, doveli su do ideje o osnivanju firme Aronija Vita”, priča Sofija Bogićević.

    Suprug Dejan i ona su 2009. godine zasadili prve sadnice aronije na placu u Surduku. Nasledili su imanje i odlučili da ga iskoriste. Nisu imali ideju da će praviti ozbiljniju proizvodnju ali nešto kasnije zajedno sa prijateljima i kumovima, Sanjom i Veljkom Nedeljković, odlučili su da osnuju zajedničku firmu “Aronija Vita” u upuste se u biznis.

    “Iznajmili smo pogon koji je ranije bio mini mlekara i adaptirali je za naše potrebe. Proizvodni program je u početku činio samo matični sok od aronije a potom smo ga proširili sa čajem, aronijom u prahu i medom sa dodatkom aronije. Obzirom da je ovakva vrsta proizvoda bila prilično nova na našem tržištu, nije bilo uzora na koje smo mogli da se ugledamo”.

    Ideju da zasade aroniju dobili su slučajno. Neko je doneo sok od aronije iz inostranstva, oni su probali i svidelo im se. Krenuli su u potragu za sadnicama. U to vreme aronija nije bila registrovana na listi sorti našeg Ministarstva poljoprivrede, ali su uspeli da saznaju da je kombinat “Takovo” iz Gornjeg Milanovca 70-tih godina prošlog veka eksperimentalno uvezao izvesnu količinu sadnica. Njihovi zasadi su bili neupotrebljivi ali se u tom kraju aronija raširila pa su pronašli meštane koji su ih imali.

    “U biznis smo ušli uloživši svoju ušteđevinu. Nije to bila velika suma, ali u posao morate konstantno ulagati. Srećom mi smo imali svoju ušteđevinu i nismo ulazili u kredite. Ali u suštini svako ko hoće da krene ne treba mu mnogo. Na entuzijazam čovek može neverovatno mnogo da uradi”, kaže Sofija.

    Više puta su pokušavali da izvezu svoje proizvode ali to nisu bile velike količine. Išli su, u svojoj režiji, na sajam organske hrane u Nirnberg, i to ne kao izlagači, nego kao posetioci – da uporede svoje sa proizvodima iz  EU. Sofija kaže da je bila prezadovoljna jer se ispostavilo da sok koji proizvode ni počemu ne zaostaje u kvalitatu, čak šta više, daleko je bolji od mnogih.

    “Ovog leta, moj suprug i Sanja, išli su u Kinu na sajam u Ningbo, nedaleko od Šangaja. To je sajam gde mnoge države, pa i Srbija, imaju svoje postavke. Međutim, mi smo išli preko poznanika iz Kine. Dali smo im robu u vrednosti od nekoliko hiljada evra da bi dobili dve avionske karte i mesto na sajmu. Država nam nije pomogla”, kaže Sofija.

    Problema je bilo na svakom koraku i morali su u hodu da ih rešavaju. Ispunjavanje uslova za dobijanje organskih sertifikata je bilo zahtevno i produkciono i finansijski. Suočavali su se sa raznim izazovima od toga kako da odbrane sadnice od štetočina bez upotrebe bilo kakvih hemijskih sredstava, do prepreka u plasmanu robe u većim trgovačkim lancima.

    “Prvi problem je bio da osmislimo ceđenje i filtriranje. Ali to su tehničke stvari i čovek može ih da nauči. U vreme kada smo počinjali niko u našoj zemlji nije imao gotovo iskustvo pa smo učili sami koristeći iskustva iz inostranstva. Davali smo svoju aroniju na analizu na Hemijski fakultet i rezultati su nas obradovali. Mislili smo da kupina ima najviše antioksidanata ali se ispostavilo se da je aronija daleko ispred. Stalno smo radili analize i kotrolisali svoje proizvode. To je odgovoran posao. Mi smo mali pogon, gotovo na nivou manufakture, i možemo to da kontrolišemo”.

    Sofija smatra da je institucionalna pomoć u ovoj vrsti proizvodnje izostala a država je samo delom bila spremna da pomogne.

    “Moj utisak je da je država zbunjena i potpuno nezainteresovana po pitanju organske poljoprivrede, pogotovo kada je u pitanju prerađivačka industrija. Proizvođača organskih poljoprivrednih proizvoda ima ali prerađivača je vrlo malo.  Jedino što nam država subencioniše je 40 odsto troškova za organski sertifikat za voćnjak”.

    Današnje uslove na tržištu, prema njenom mišljenju, karakaterišu mnogobrojni zahtevi koje proizvođač mora da ispuni,  mala kupovna moć potrošača kao i skupo “ulistavanje” u prodajnim objektima. To su faktori koje uslove poslovanja čine nepovoljnim. Dodatnu komplikaciju predstavlja izostanak institucionalne podrške malim proizvođačima koji žele da izvoze svoje proizvode, smatra ona.

    “Poručila bih svima koji nameravaju da se bave privatnim biznisom, da dobro razmisle koja im je ciljna grupa. Tamo gde je kupac tu ćeš imati šta da prodaš. Kupac diktira šta će neko da proizvodi. Jer za obrnutu varijantu je potreban ogroman marketing. To mogu multinacionalne kompanije koje kreiraju tražnju. Kada su u pitanju ovako male stvari, potrebno je videti gde je tražnja”,  smatra Sofija.

    Izvor: BIZLife

    Foto: Aronija Vita

    Piše: Tanja Njegomir

    What's your reaction?

    Komentari

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE