
Uloga sa dve scene: Od Pozorišta na Terazijama do Gastroglumca
Kad Slobodan Stefanović govori o glumi, zvuči kao neko ko zna da se sloboda ne dobija „na talenat”, nego „na disciplinu”, posebno u mjuziklu, koji opisuje kao vrhunski sport. Isti princip prenosi i u kuhinju. Recept može da se ponavlja, ali uloga i jelo ne smeju da postanu rutina, jer publika i gosti odmah osete automatizam. A ono što je krenulo iz potrebe da kuva po dolasku u Beograd – danas je preraslo u „Gastroglumca”, format u kom se, za stolom, maske najbrže skidaju, objašnjava sagovornik magazina BIZLife.

Slobodan Stefanović, Foto: Petar Mitrović
- Publika vas pre svega poznaje sa scene Pozorišta na Terazijama. Da li doživljavate glumu kao poziv, zanat ili način života?
Gluma je za mene sve to u isto vreme. Počela je kao poziv – nešto što me je iznutra vuklo. Vremenom sam shvatio da bez zanata nema trajanja, a bez discipline nema slobode. Danas je gluma način života. Ne postoji trenutak kada sam „van nje” – posmatram ljude, slušam, upijam, živim materijal. Pozorište nije posao koji se radi samo kada je lako. Igramo i kada smo umorni, bolesni, kada nam privatni život nije jednostavan. Publika to ne sme da oseti. Ona zaslužuje najbolju verziju nas.
- Da li vam je mjuzikl, sa svojom kombinacijom glume, pevanja i pokreta, promenio odnos prema disciplini i svakodnevnom radu na sebi?
Apsolutno. Mjuzikl je vrsta vrhunskog sporta. Tu nema improvizacije u pogledu neodgovornosti: telo, glas, koncentracija – sve mora da bude u balansu. Taj žanr me je naučio da disciplina nije kazna, već preduslov slobode na sceni. Kada ste fizički i mentalno spremni, onda možete da se igrate, da rizikujete, da budete „živi” u trenutku.
- Koliko vam je važno da uloga ostane „živa” i posle mnogo izvođenja i da li postoji paralela sa ponavljanjem recepta u kuhinji?
To je savršena paralela. Kao što jelo nikada ne sme da bude mehanički ponovljeno, tako ni uloga ne sme da postane rutina. Recept je isti, ali energija, nijansa, raspoloženje – sve je drugačije. I na sceni i u kuhinji automatizam je najveći neprijatelj. Publika oseti kada radite „po navici”, kao što gost oseti kada je jelo napravljeno bez duše.
- Kada se rodila vaša ljubav prema gastronomiji?
Gastronomija je došla nešto kasnije, iz potrebe. Kada sam se iz rodnog Veternika preselio u Beograd, bio sam prinuđen da naučim da kuvam. Vremenom sam shvatio da mi to zaista ide – i da me smiruje, raduje, pokreće kreativno. Počeo sam spontano da delim te trenutke na društvenim mrežama, a publika je to prepoznala. Danas „Gastroglumac” na mrežama broji preko 300.000 pratilaca, što me iskreno čini ponosnim. Taj rast nije došao preko noći – došao je zato što ljudi prepoznaju iskrenost i rad sa dušom.
- Šta vas je jedan svet naučio o drugom svetu?
Pozorište me je naučilo prezentaciji, ritmu, priči. Kuhinja me je naučila strpljenju i jednostavnosti. Na sceni sve mora da ima dramaturgiju, u tanjiru sve mora da ima balans. I jedno i drugo zahtevaju poštovanje publike. Bez toga nema smisla.
- Da li vam je neposredna povratna informacija motivacija ili pritisak?
I jedno i drugo, ali pre svega – motivacija. Navikao sam na publiku koja reaguje odmah. U pozorištu čujete dah, osetite tišinu. Na društvenim mrežama vidite komentare, reakcije, poruke. Kada znate da ljudi čekaju nešto što radite, to je velika odgovornost, ali i ogromna privilegija.
- Koliko je važno da umetnik razmišlja preduzetnički?
Danas je to prirodna evolucija. Umetnik više nije samo izvođač – on je i autor, i producent, i medij. Važno je znati svoju vrednost, ali ne izgubiti suštinu. Preduzetništvo ne sme da pojede umetnost, već da joj omogući prostor da raste.
- „Gastroglumac” spaja dve vaše strasti. Kako je nastala ideja?
Ideja je nastala spontano – iz želje da ne razdvajam ono što jesam. Ja sam i glumac i čovek koji voli hranu. Kada su stigli pozivi da imam svoje kuvarske emisije na televiziji, shvatio sam da to više nije hobi, već ozbiljan format. Hteo sam da pokažem da kuvanje nije samo recept, već priča, karakter, emocija.
- Emisija nosi intimniji ton – razgovori za stolom često otkrivaju više nego intervjui u studiju. Šta ste naučili o ljudima kroz hranu?
Da se za stolom maske najbrže skidaju. Hrana povezuje. Kada nekome spremite obrok ili s njim delite sto, razgovor postaje iskreniji. Naučio sam da su najjednostavniji ukusi često najiskreniji – kao i ljudi.
- Da li se u kuhinji osećate slobodnije nego na sceni?
U kuhinji imam veću slobodu improvizacije, ali i scena i kuhinja su vrsta performansa. Razlika je što u pozorištu postoji četvrti nevidljivi zid, a u kuhinji je kontakt neposredan. Ali u oba slučaja – dajem se ceo.
- Gde se vidite u narednih pet godina?
Vidim sebe kako rastem, ali ne bežim ni od jednog sveta. Želim da igram velike uloge, da razvijam format „Gastroglumca”, možda i da napravim prostor koji će spojiti scenu i sto. Ako nešto znam sigurno – biće to mesto gde se radi iskreno, sa punim srcem.
Saznajte sve o dešavanjima u biznisu, budite u toku sa lifestyle temama. PRIJAVITE SE NA NAŠ NEWSLETTER

Izvor: BIZLife Magazin/Ivana Filipović
Foto: Petar Mitrović






