Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Reporteri s granicama

    Piše: Darko SOKOVIĆ, Izvršni partner za strategiju i razvoj, „Propulsion”

    Na ovom mestu iz meseca u mesec govorimo o tome kako organizovati posao da on u jednakoj meri donosi vrednost onome ko njime upravlja, kao i zaposlenima, potrošačima ili korisnicima, ali i da doprinese široj društvenoj zajednici. Nekada to znači pokrenuti društvenokorisni program; nekada uporno sprovoditi takve programe iz godine u godinu; ponekad, osnovati poseban sektor ili čitavu fondaciju koja bi se bavila odgovornošću; a najjednostavnije – mada i najteže – to znači prosto živeti vrednosti zbog kojih vaš biznis postoji, a da nije reč samo o rastu, profitu ili održivosti.

    Lako je ovo reći, ali kako ispuniti?

    „Šta vam je na umu”, svakodnevno vas pita Fejsbuk na mestu predviđenom za status. „Šta se događa”, neutaživo vapi polje za tvit na vašem Tviter nalogu. „O čemu biste želeli da razgovarate”, ljubazan je Linkedin. Čim otvorite Instagram ili Tiktok, zapljusne vas neprekidna reka fotografija, videa, storija i tiktokova, od znanaca i neznanaca u jednakoj meri.

    I sad, šta: na svom ste profilu, pa kako ste svoji na svome, kao reporter bez granica kod sebe postavljate šta mislite da treba. „To je moj lični prostor”, jasno, jer nit kome smetate, nit koga to dotiče, nit koga ugrožava, mislite se. Kad, uzme da vas drnda neki savesni komentator, neka odgovorna učesnica onlajn dijaloga, u krajnjoj liniji, da se poslužim nekadašnjim rečnikom, neki „nadležni organ” iz firme u kojoj radite ili koju, da stvar bude ozbiljnija, možda i predstavljate.

    Kako stoje stvari kad postavljamo nešto na „ličnim” profilima, imamo li tad uopšte odgovornost prema nekom drugom, osim prema sebi? Često čujemo: „Moj zid, moja pravila”, ali današnji kompleksni digitalni i medijski prostor funkcioniše, ipak, malo drukčije.

    Arhitektura ovih internet mesta, inače najpopularnijih onlajn prostora današnjice, ne dâ da se držimo po strani – vi prosto morate da kažete šta vas tišti. Jednostavno, čoveku nema druge nego da se povinuje, da se požali, da iskritikuje, pa još i da se poveže sa sestrama i braćom po žuči. I tako jedna uskovitlana misao u stopu prati drugu, zajedljiv komentar lako se zalepi na njemu sličan, otrovan tvit sjajno legne na već mračan tred, i evo nas, da ni ne trepnemo, u duboko podeljenom prostoru društvenih mreža koji je, podozrevamo, verovatno samo ogledalo duboke podeljenosti celog našeg društva.

     

    Iako su društvene mreže započele svoju odiseju u našim životima kao prostor na kome prijatelji, poznanici i saradnici neguju međusobne odnose, imaju uvid u poneku ličnu ili poslovnu

    pobedu nekog sebi bliskog, te gde svako od nas određuje s kim će biti „prijatelj”, a s kim ne, u međuvremenu se sve promenilo. Mreže su postale najvažniji medij širom sveta, pa i u našoj zemlji, a svako od nas, sa svojim „ličnim” profilom, emiter je svima dostupnog medijskog sadržaja.

    „Čekajte, ja sam obična građanka, a ne medij. Pa nisam ja influenserka!” Ali jeste. I vi, i ja, i svi vaši prijatelji, kolege, nadređeni i podređeni. Nakon serije skandala s privatnošću korisnika najvećih društvenih platformi na svetu u vlasništvu samo jednog multinacionalnog giganta, razumeli smo koliko su naši onlajn identiteti i ceo „naš” sadržaj koji stvaramo krhki i podložni odlukama privatnih dobavljača kojima smo ih poverili. Od tad (a i do tad), ono što tamo postavljamo ne tiče se samo nas i naših virtuelnih prijatelja, to je pitanje šire javnosti.  Činjenica da smo svi, nevoljko, neki medijski delatnici, ima posledice na frekvenciju, tip i ton sadržaja koji postavljamo, izbor tema o kojima se oglašavamo, a posebno na uređivačku politiku našeg onlajn prisustva. Ovo je izuzetno važno ako smo pojedinac ili pojedinka, još važnije ako smo uzdanica nekim mladim ljudima (bilo da imamo puno pratilaca, ili smo roditelj, nastavnik, ili neki drugi, formalniji uzor), a presudno bitno ako postoji mogućnost – a uvek postoji – da na mrežama ne predstavljamo samo sebe, nego i neku širu grupu, tim kome pripadamo ili kojim rukovodimo.

    Ono što na mrežama delimo, ispostaviće se, u velikoj meri određuje sliku o nama samima, a zatim i o biznisu koga smo deo, hteli mi to ili ne, i nikakve ograde („Stavovi ovde izrečeni isključivo su moji lični”) neće pomoći da tako ne bude. Umesto bezobalne slobode javnog govorenja, treba nam, ipak, neka vrsta ograničenja koje ćemo sami sebi iskrojiti, gde ćemo se vilinskim pozivima svih platformi da postujemo, delimo, komentarišemo i lajkujemo odupreti svesno, planirano i namenski.

    Sami sebi imamo omeđiti prostor u kome se krećemo, i to tako da te linije jasno ocrtavaju svet naših najdubljih uverenja,  vrednosti naše kompanije, i svih onih u čije ime govorimo. Vraški teško! No onda kad smo otvarali naloge po raznim platformama, pa kliknuli „prihvati”, obavezali se jesmo da budemo reporteri sopstvene zbilje – ali reporteri s granicama.

    Izvor: BIZlife magazin

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE