Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Da li nas kultura sreće teroriše?

    Da li vam se ponekad čini da smo suviše pod pritiskom da razmišljamo pozitivno? Ako doživimo promašaj, kažu nam da nismo dovoljno verovali u uspeh. Vreme je da se fokusiramo na sadašnji trenutak, na svoje napore i motivaciju, a ne da mahnito jurimo ka cilju, piše Psychology Today.

    Pre dve godine desilo se nešto što je iznenadilo mnoge. Naime, teniserka Roberta Vinči pobedila je Serenu Vilijams (Wiliams) u polufinalu US opena. Iako je Vinči imala dosta uspeha u dublovima prethodnih godina, nikada nije došla do polufinala na većim turnirima u pojedinačnoj konkurenciji. I to u celoj svojoj karijeri. Nasuprot njoj, Serena je već pobedila u tri glavna turnira te godine, i smatra se za jednu od najvećih teniserki svih vremena, koja i dalje igra vrhunski tenis. Niko nije davao šanse Vinči za pobedu.

    Ipak, ona je pobedila.

    U intervjuu nakon meča, pitali su je: “Kada si ustala jutros, šta ti je dalo veru da je ovaj trenutak moguć?” Ona je jednostavno odgovorila: “Ne… Rekla sam sebi – stavi loptu na teren. Ne misli, i sve stavi na teren. Ne misli da je Serena sa druge strane. Trči. Smejala se Vinči i dodala “Udari lopticu, trči. Ne misli, i trči. I onda sam pobedila.

    Stav Roberte Vinči radikalna je suprotnost današnjoj promociji sreće i pozitivizma, koji su postali opsesija savremene kulture. Ako osećamo da je nešto nemoguće, onda nam kažu da ne mislimo dovoljno pozitivno. Trebalo bi da vizuelizujete svoju pobedu. Trebalo bi da mislite da ste predodređeni za pobedu, ili ćete doživeti neuspeh. I da, za neke ljude to je ponekad dovoljno. Ali ne funkcioniše uvek tako. Ako zaista verujete da je nešto nemoguće, ili da nećete uspeti, onda ubeđivanje samog sebe u suprotno može da poveća strah od neuspeha.

    Ponekad je najbolji način da dostignemo “nedostižni” cilj jeste da prestanemo da ubeđujemo sebe da je moguće, i preduzimamo sitne korake. Kao što je Timoti Galvej (Timothy Gallwey) napisao u knjizi “The Inner Game of Tennis” kada je neko suviše emocionalno vezan za rezultat koji ne može da kontroliše, postaje anksiozan. Ali, mogu se kontrolisati napori koji se ulažu u pobedu. Svako može da da najbolje od sebe u svakom momentu.

    Fokusiranje na napore, više nego na ciljeve može da pomogne našem mozgu. Naime, što smo više motivisani da postignemo cilj, to će naš mozak biti spremniji da popravi eventualne greške. Što je cilj važniji, mozak će zapaziti više grešaka, aktivira se region za pažnju i emocije, i ostajemo fokusirani. Problem postaje ako smo pod ogromnim pritiskom.

    Ako vas cilj suviše zastrašuje, nemojte se fokusirati na to. Ako cilj deluje nedostižno, prestanite da bezglavo jurite ka njemu. Sigurno ste svi živeli za trenutak, ali razmišljati o cilju nije živeti u sadašnjosti. Cilj je negde u budućnosti. Zaboravite na to. Samo udarite lopticu, i trčite.

    Izvor: BIZLife/Psychology Today

    Foto: Youtube/Printscreen

    Piše: N.V.

    What's your reaction?

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE