Ćao šećeru

Od 100 evra do zdravog biznisa

Preduzetništvo kao sloboda, biznis koji je krenuo sa 100 evra i mentorstvo koje se ne zasniva na teoriji, već na ličnom iskustvu – tri su tačke na kojima se gradi razgovor sa Stefanom Lalićem. Od priče o brendu „Ćao šećeru”, preko suočavanja sa sopstvenim granicama, do rada sa preduzetnicima koji žele sistem, a ne samo motivaciju, Lalić govori otvoreno o odgovornosti, karakteru i disciplini. Njegova filozofija „efikasnog preduzetništva” obećava manje lutanja i više fokusa – ali pod uslovom da ste spremni da radite na sebi jednako ozbiljno kao i na svom biznisu.

  • Često ističete da je za vas preduzetništvo pre svega sloboda. Kada biste to morali da objasnite nekome ko je ceo život zaposlen, koja je ključna razlika koju vi osećate?

Taj koji je ceo život u kancelariji mora da sedi u njoj od 9 do 17 č. Najčešće radi po nečijem naređenju i nema pravo donošenja odluka o tome kako se i šta radi. I možda najbitnije, na platu najviše može da utiče tako što će otići kod konkurencije i opet tamo raditi pod istim teretom neslobode koji sam naveo.

Da me ne shvatite pogrešno, ne cvetaju ruže ni na jednoj strani, ali kad si sam svoj gazda, znaš da je na stolu mnogo bolji život i da plafon maltene ne postoji, dok je on u kompanijskim prostorijama veoma definisan.

  • Priča o vašem biznisu „Ćao šećeru” počela je sa simboličnih 100 evra. Kada se danas osvrnete na taj trenutak, šta je bilo najizazovnije – novac, strah, neizvesnost ili nešto četvrto?

Iskreno, ništa. Kada smo kretali, bili smo puni optimizma, a ja sam video da ćemo doživeti uspeh koji uživamo danas. U redu, u mojoj glavi je to tada bilo mnogo veće, ali ni ovo što smo postigli nije zanemarljivo.

Taj mali budžet nam je odlično poslužio za kreativnost, pa smo radili sami sve što smo mogli, gotovo sve osim dizajna, koji smo na kraju platili 50 evra. Drugih 50 evra je otišlo na sirovine.

Pravi izazovi su došli kasnije. Najveći za biznis bio je taj što niko nije uspeo da donese našim proizvodima dugoročnost, iako smo radili i razgovarali sa najboljim tehnolozima u zemlji, a najveći izazov za mene bio je da prihvatim da nešto ne mogu. Kada sam to prihvatio i pustio šta treba, izlečio sam bitan deo sebe, što mi je, ako me danas pitate, najveći preduzetnički uspeh – postao sam celovitija ličnost, koju ne vode više neutemeljene ambicije, već autentična želja i ljubav prema ovome što radim.

Ćao šećeru

Milena Popović

  • Danas ste biznis mentor. Koliko je važno to što ste i sami prošli ceo put od ideje do brenda i da li klijenti osećaju tu razliku između teorije i prakse?

Biznis je najčešće egzaktna stvar. Pogotovo danas. Može da se nauči u školi kao bilo koja druga oblast i da se potom ponudi tržištu. Tako izgleda na prvi pogled. U praksi, ipak, nije tako. Zašto? Zato što je preduzetništvo neprirodna stvar. Ja, sâm, niko me nije naterao, prihvatam punu odgovornost kako za sebe tako i za sve svoje zaposlene i celokupan biznis. Nisu tako česte situacije u kojima pojedinac dobrovoljno preuzima toliku količinu odgovornosti kroz istoriju. Iako egzaktno, vrlo je kompleksno, dok faktor karaktera i ličnosti preduzetnika (uz znanja i poslovnu istoriju) igra ogromnu ulogu u svemu.

Bio sam na obe strane. I dalje sam i preduzetnik i biznis mentor. Planiram da budem i jedno i drugo dok sam živ, baš zato što osećam taj žar, taj „drajv” koji vodi preduzetnike napred. I ne želim da ga izgubim.

Svakako im znači, jer im neretko dajem savete koji im očigledno skraćuju i olakšavaju put, a to mi omogućava znanje „sa terena”. Takođe, više mi veruju jer najčešće znaju za moj biznis i za to da sam ga napravio od nule, a što su oni samouvereniji – to prave zdravije biznise i bolje rezultate, što je i razlog zašto sarađujemo.

  • Kada radite sa preduzetnicima, šta vi zapravo smatrate svojim zadatkom? Da li je to strategija, podrška, disciplina ili možda sposobnost da razumete čoveka, a ne samo njegov biznis?

Da bih mogao da dam pravi savet pravoj osobi, ne mogu da gledam samo biznis. Moram da upoznam čoveka naspram sebe. To je jedan od razloga zašto mentorstvo ne traje kratko. Dobar savet koji ne može da se izvede samo je gubljenje vremena, dok je ponekad mala stvar pokretač iz mrtve tačke, pa uz tih nekoliko finih izmena ulazimo u momentum – fazu u kojoj smo spremni da radimo velike stvari. Upravo koristeći ovu strategiju, neki od mojih klijenata su kreirali posao o kom su sanjali ili su utrostručili svoju godišnju zaradu.

Kad razumem i biznis i preduzetnika sa kojim radim, onda postavljamo cilj i strategiju, odnosno korake za njegovo ostvarenje, te idemo u realizaciju. No, taj put je od kaldrme, dakle, ima mnogo truckanja, a moj zadatak je da ublažim truckanje, da držim vozača budnim i savetujem ga kako bi on što brže i lakše došao iz tačke A do tačke B.

  • Uveli ste pojam „efikasno preduzetništvo”. Zvuči jednostavno, ali u praksi često nije. Kako ta filozofija izgleda kada se zaista primenjuje?

Moja metodologija „efikasno preduzetništvo” vrlo je jednostavna. Ali da, u pravu ste, nije je lako uvek sprovesti u delo. Zašto? Zato što smo mi i emotivna bića. A emocije nikad ne miruju, kao ni tržište. To znači da treba da učimo disciplinu, da radimo ono što znamo da treba da se radi i kada nam se ne radi. Da budemo konstantni, jer samo ti biznisi imaju sistem i strukturu, a oni su preduslov za slobodu koju prodajem.

Pitanje od milion dolara jeste kako čoveka koji se konstantno menja ubaciti u sistem i ritam. Odgovor je višeslojan: 1) tako što ćeš mu precizno objasniti zašto treba da se radi određena aktivnost i koje su posledice ako se ona ne radi; 2) tako što ćeš pojednostaviti obavljanje te aktivnosti, tako da bude maksimalno efikasna i da služi preduzetniku i biznisu; 3) tako što ćeš ga razumeti i podržati na putu promene rada i funkcionisanja i pomoći mu da što lakše uđe u sledeću fazu – u fazu efikasnosti, koja je preduslov za uspeh u biznisu.

  • Da li možete da podelite situaciju iz sopstvenog iskustva kada je upravo efikasnost, a ne više rada ili više novca, napravila presudnu razliku?

Ja ću se opet pozvati na svoj biznis „Ćao šećeru”. Moj biznis partner Jelena Vlajković i ja ne radimo ni celu jednu radnu nedelju mesečno, a uspevamo da održavamo i razvijamo biznis. Nije bilo tako prve dve godine, ali smo onda shvatili važnost sistema u biznisu, pa smo ga kreirali. Tačno se zna kada se šta radi, odnosno koristi se isti metod rada – postavi se cilj, a onda se vodimo najefikasnijom strategijom do njega, radeći ili vežbajući konstantno aktivnosti koje se ponavljaju, a kojih u mojoj metodologiji ima 12.

E sad, ako želite da saznate koje su, morate, ipak, da mi platite kafu. Šalim se, obelodaniću ih kad za to dođe vreme. 

Kad vintidž postane životni stil: Kako je nastao „Back on Rack”

Saznajte sve o dešavanjima u biznisu, budite u toku sa lifestyle temama. PRIJAVITE SE NA NAŠ NEWSLETTER

Izvor: BIZLife

Foto: Milena Popović

What's your reaction?

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

developed by Premium.rs | Copyright © 2026. bizlife.rs | Sva prava zadržana.

MAGAZINE ONLINE