
U ovoj zemlji možete da unajmite nekoga da da otkaz umesto vas
Šota Šimizu stavio je slušalice i pozvao kadrovsku službu kompanije za negu starijih, gde je radila njegova klijentkinja. Ona je želela da da otkaz, a Šimizu je to radio umesto nje.
„Došlo je do nesklada između njenih očekivanja i stvarnosti posla“, rekao je Šimizu predstavniku HR-a. „Još uvek ima uniformu i ključ od ormarića, poslaće ih poštom. Možete li mi potvrditi adresu?“
Šimizu radi za Momuri, kompaniju iz Tokija koja pruža uslugu davanja otkaza u ime klijenata koji žele da izbegnu neprijatan razgovor sa šefom.
Naziv Momuri, koji u prevodu znači „Ne mogu više“, dolazi iz rastuće, ali i dalje nišne industrije u Japanu koja nudi „zastupnike za otkaz“. Ove agencije uskaču kada zaposleni ne mogu sami da preseku i kažu nadređenom da odlaze, a usluga košta do 350 dolara (oko 50.000 jena).
Potražnja za ovim uslugama porasla je tokom pandemije, koja je poljuljala krutu japansku radnu kulturu i dovela u pitanje tradicionalni ideal „sararimana“ – belokošuljaša koji se zapošljava nakon fakulteta i ostaje u istoj firmi do penzije. Stroga hijerarhija u japanskim kompanijama dodatno otežava suočavanje sa nadređenima.
Maltretiranje na poslu
Neki zaposleni koriste ovu uslugu jer trpe zlostavljanje ili maltretiranje. Drugi se odluče na ovakav korak tek kada skupe hrabrost da se požale – i onda naiđu na otpor. A nekima je jednostavno lakše da izbegnu neprijatnu scenu sa šefom koji nije navikao da neko samoinicijativno da otkaz.
Kao i u drugim delovima sveta, ideja o „odustajanju“ postaje sve prihvaćenija među mladim Japancima u 20-im i 30-im godinama. Taj trend se širi i među profesionalcima srednjih godina – što je svojevrsna revolucija u zemlji u kojoj je menjanje karijere posle 35. godine dugo smatrano gotovo nemogućim, zbog malog broja prilika na višim nivoima.
Decenijama je japansko tržište rada bilo zasnovano na doživotnom zaposlenju, plati po stažu i dugim, iscrpljujućim radnim danima koji su se često završavali obaveznim druženjima sa šefovima. Ta kultura se razvila nakon Drugog svetskog rata i dostigla vrhunac tokom ekonomskog buma 1980-ih, kada je Japan postao druga najveća svetska ekonomija.
Iako su se ideali o lojalnosti i doživotnom poslu počeli kruniti nakon pucanja ekonomskog mehura 1990-ih, radno vreme je ostalo naporno.
Danas, kada radna snaga ubrzano stari i smanjuje se, zaposleni imaju više prostora da traže nove poslove. Mnogi su takođe sve manje tolerantni prema toksičnom radnom okruženju i spremniji da odu kada nisu zadovoljni.
Čistači ispred programera: Srpski poslodavci traže 14.400 radnika
„Širok spektar mogućnosti“
„Ova promena zaista označava novi pravac“, kaže Kaoru Cuda, glavna istraživačica iz Indeed Recruit Partners Research Center u Tokiju. „Danas je tržište rada bogatije nego ikad, pa zaposleni imaju više izbora.“
Toui Iida (25) bio je frustriran zbog prekovremenog rada u firmi za održavanje, ali šef nije ozbiljno shvatio njegove žalbe. Zato je platio nekome da da otkaz umesto njega.
„Osetio sam ogromno olakšanje kada sam dobio potvrdu da je moj otkaz primljen“, kaže on. Danas i sam radi u kompaniji Momuri, jer želi da pomogne drugima da izađu iz sličnih situacija. Kao i ostali u ovom tekstu, Iida je govorio pod uslovom da se bivši poslodavac ne imenuje, kako bi izbegao moguće posledice.
Davanjе otkaza i dalje je relativno retko u Japanu – tokom 2024. godine posao je promenilo oko 3,3 miliona ljudi, što je mali broj u odnosu na ukupno zaposlenih 68 miliona, prema zvaničnim podacima. Mobilnost radne snage u Japanu oduvek je bila niska u poređenju sa prosekom u zemljama OECD-a, navodi se u izveštaju japanske vlade iz 2022.
Tsuguo Ebihara, istraživač sa Univerziteta Taišo u Tokiju, kaže da velike korporacije, banke i trgovinske firme i dalje ostaju privlačne novim diplomcima zbog stabilnosti.
Ipak, broj ljudi koji aktivno traže promenu posla znatno raste poslednjih godina, što ukazuje na jaču dinamiku tržišta rada, kaže Cuda. Mnogi i zarađuju više prelaskom u novu firmu – što može dugoročno promeniti japanski model, jer su plate u Japanu već decenijama stagnirale.
Teško je reći: „Nisam srećan“
U društvu koje visoko vrednuje harmoniju i zajedništvo, često na račun lične iskrenosti, reći šefu da si nezadovoljan – nije lako. Zato se sve više ljudi okreće agencijama za otkaze, smatra profesorka Keiko Išii sa Univerziteta u Nagoji, koja proučava međuljudske odnose.
„Ljudi često ne mogu da izraze kako se zaista osećaju, i kad dođu do tačke pucanja – kada pomisle: ‘Ne mogu više’ – često ni tada nisu u stanju da to sami izgovore“, kaže ona. „Zato im je lakše da to neko drugi uradi za njih.“
Prema istraživanju Tokyo Shoko Research iz 2024, skoro jedna od deset firmi u Japanu primila je otkaz od strane posrednika. Iako ne postoji tačan broj korisnika, podaci kompanije Momuri sugerišu da su desetine hiljada ljudi koristile ovu uslugu poslednjih godina.
Momuri sada prima oko 2.500 zahteva mesečno, u poređenju sa 200 kada je firma osnovana 2022, kaže predsednik kompanije Šindži Tanimoto. Oko 80% klijenata su ljudi u 20-im i 30-im godinama, ali ima i starijih – najstariji klijent imao je 83 godine, kaže on.
Posrednici obično kontaktiraju HR i prenose odluku klijenta o otkazu. Ne pregovaraju o uslovima ili otpremninama. Neke agencije bile su pod nadzorom advokatske komore Tokija zbog sumnje da prelaze zakonske granice – na primer, davanjem pravnih saveta ili vođenjem pregovora u ime klijenata.
Taishi Kusano, koji vodi sličnu agenciju Oitoma u prefekturi Aiči, kaže da mnogi klijenti više vole miran razlaz nego sukob sa šefom.
Emotivne reakcije šefova
Kompanije koje primaju ove pozive često reaguju emotivno, kaže Kusano.
„Postoji jasan obrazac: prvo ide zbunjenost, pa bes. Neki menadžeri su frustrirani što zaposleni nije došao lično, ili su zabrinuti da će im iznenadni odlazak uticati na ocene učinka“, kaže on.
„Ali danas je ta pojava već poznata, pa sve češće čujemo: ‘Aha, u redu, razumem.’“
Kako davanje otkaza postaje sve učestalije, kompanije će morati da preispitaju kako privlače, zadržavaju i nagrađuju zaposlene, kaže Cuda. Neki poslodavci već uvode bolju selekciju kako bi nove zaposlene uskladili sa pravim pozicijama – posebno sada kada ljudi imaju više opcija.
Kento Sano je dao otkaz u velikoj turističkoj kompaniji sa 31 godinom i okušao se u različitim poslovima – od vrtlarenjado frilensinga i rada u knjižari.
Na kraju se vratio u turističku industriju – ali ovaj put u startap, gde radi posao koji ga istinski ispunjava.
„Verujem da je najjači potez zapravo to da voliš svoj posao u firmi, ali da istovremeno radiš stvari koje te uzbuđuju“, kaže danas 37-godišnji Sano.
Saznajte sve o dešavanjima u biznisu, budite u toku sa lifestyle temama. PRIJAVITE SE NA NAŠ NEWSLETTER.
Izvor: BIZLife
Foto: Freepik