Ekonomija siva, a plata – crna
Pola na ruke, a pola preko računa. Hiljade zaposlenih u Srbiji ovako prima platu. Broj onih čiji ni dinar zarade ne prođe kroz legalne tokove meri se stotinama hiljada. Država nema ama baš nikakve vajde ni od robe koju oni proizvode ni od usluga koje pružaju. Grube procene ukazuju na to da zbog „crnog“ ili „sivog“ tržišta budžet Srbije gubi blizu tri milijarde evra godišnje. Manjak u državnoj kasi, kako ga je predvideo Zakon o budžetu, ove godine bi trebalo da bude manji od polovine ovog iznosa – 140 milijardi dinara.
Procene broja radnika na „crno“ kreću se od 400.000 do čitav milion. Ako i oni primaju zvaničnu prosečnu platu, a ona iznosi oko 40.000 dinara, državi promiče da naplati najmanje 122,8 milijardi dinara, odnosno oko milijardu evra poreza i doprinosa. Ukoliko bi istini bile bliže procene da u Srbiji radi, a ne stiče ni zdravstveno, niti penziju, oko milion ljudi, ovaj gubitak bi dostigao 307 milijardi dinara, što je oko 2,74 milijarde evra. Realan broj je verovatno negde između. A i plata koja se zarađuje u „crnoj“ zoni teško da može da dostigne zvanični prosek.
Precizan udeo „sive“ ekonomije ne zna se ni u drugim državama. Postoje samo procene i one kažu da je njen obim u Evropi prošle godine iznosio oko 2.200 milijardi evra. U Nemačkoj i Francuskoj „siva“ ekonomija čini osminu bruto domaćeg proizvoda. U zemljama poput Bugarske, Litvanije, Hrvatske, Estonije ona odnosi i više od 30 odsto BDP-a.
– U „crnoj“ i „sivoj“ zoni budžet gubi najviše po dva osnova: od nameta na potrošnju i nameta na zarade – objašnjava Saša Radulović, konsultant za poreski sistemRačuna se da je veličina „sive“ i „crne“ zone oko 30 odsto bruto domaćeg proizvoda, što iznosi oko devet milijardi evra. Procena je da budžet po osnovu nameta na potrošnju gubi oko 1,5 milijardi evra. Od toga na neplaćeni porez na dodatu vrednost otpada oko milijarda evra. Po osnovu nameta na rad, gubitak budžeta se procenjuje na oko 1,2 milijarde evra.
S druge strane, kako napominje Radulović, konsolidovani budžet države na godišnjem nivou prihoduje oko 4,8 milijardi evra od PDV, akciza i carina. Opterećenja plata za godinu dana donesu ukupno oko 4,5 milijardi evra. Oporezivanje profita i imovine, međutim, donose znatno manje – 0,3 i 0,2 milijarde evra.
Analitičari koji za USAID rade Projekat za bolje uslove poslovanja kažu da se procenjuje da u Srbiji oko milion ljudi u „sivoj“ zoni stvara između 30 i 40 odsto bruto domaćeg proizvoda. Tačan udeo nelojalne konkurencije je teško utvrditi, jer, kako objašnjavaju, ne postoje precizne metode merenja. Glavni pokazatelj su zato utisci privrednika, onih koji legalno posluju.
– Istraživanje o „sivoj“ ekonomiji koje je sprovela Unija poslodavaca pokazalo je da je svaki peti anketirani uključen u neki vid neformalnog rada, dok se od onih koji su formalno zaposleni svaki deseti takođe angažuje i u zakonski „nepokrivenom“ sektoru – kaže Tamara Borovčanin, analitičar USAID projekta. – Među nezaposlenima, 55 odsto, prema ovom istraživanju, izvor egzistencije nalazi u radu „na crno“.
Među granama u kojima je rad na „crno“ najizraženiji je građevinska industrija. Prema podacima Privredne komore Srbije u ovom sektoru je tokom prošle i pretprošle godine oko 30.000 radnika radilo neprijavljeno.
Udeo nelojalne konkurencije donekle bi smanjila stroža kontrola i oštra kaznena politika. Bez ozbiljne poreske reforme, međutim, opstanak u legalnim tokovima skoro je nemoguć.
– Pokušaj suzbijanja „crne“ zone u oblasti nameta na rad je bez poreske reforme jalov posao – uveren je Saša Radulović. – Nerazumno je tražiti od molera ili programera koji radi veb-sajt da, kada ugovori posao za 300 evra, 120 evra da državi. Ne postoji poreska uprava u svetu koja tako nešto može uterati. Nameti na rad se moraju smanjiti za trećinu i to progresivno, da onaj ko prima minimalac ne plaća ništa. Treba uvesti sintetički porez na dohodak koji kaže da je nebitno po kom osnovu imate prihod, porezi su isti za sve. Tek onda se može insistirati na nultoj toleranciji za izbegavanje poreza.
Po ovom modelu, manjak koji bi nastao zbog nižeg opterećenja zarade nadoknadio bi se većim oporezivanjem profita i imovine preduzeća. Efektivna stopa poreza na profit, kako kaže Radulović, iznosi samo sedam odsto. Tek treća mera bilo bi povećanje PDV-a i to privremeno. Dok obuhvat poreskih obveznika ne postane veći.