
Vreme kada je dnevna soba bila telefonska centrala Jugoslavije
Pre nego što su telefoni stali u džep, a razgovori postali besplatni i neograničeni, telefon je u mnogim jugoslovenskim domaćinstvima bio retkost, privilegija i simbol prestiža. U godinama posle rata država je gradila mostove, pruge i fabrike, ali je običan građanin na kućni telefonski broj često morao da čeka godinama, ponekad i čitavu deceniju.
U tom sporom i skromnom vremenu nastalo je jedno od najneobičnijih rešenja u istoriji domaće telekomunikacije: telefonska govornica ispred i unutar nečije kuće. Ne kao gradski automat, već kao lokalni centar zajednice, mesto gde se rešavalo sve važno, od hitnih poziva do svakodnevnih malih drama.
Rešenje rođeno iz nestašice
Posle Drugog svetskog rata telefonska mreža u Jugoslaviji bila je gotovo razorena, a prioriteti jasni: vojska, železnica, državna uprava. Tek kada je država „povukla prve linije“, otvorio se prostor za privatne korisnike ali mnogo sporije nego što su građani očekivali.
View this post on Instagram
Potražnja je rasla brže nego kapacitet pošta i centrala, pa je uveden pragmatičan, pomalo improvizovan model: jedan telefon postavljen ispred kuće ili u predsoblju domaćina, na raspolaganju svima iz komšiluka.
Nije bilo ni formalnih pravila, ni uputstava samo dogovor, dobrota i inicijativa.
Telefon kao društveni događaj
Danas razgovori traju minut, šalju se poruke, ostave glasovne beleške. Nekada, jedan poziv bio je mali događaj. Ljudi su čekali u redu, zvali rođake u gradu, tražili doktora, javljali se deci u vojsci, pa onda uz razgovor sa komšijama „prelomili“ sve teme dana.
Mnoge od tih govornica postale su neformalna okupljališta, posebno u selima bez pošte. Dok se čekalo, pila se kafa, komentarisale vesti, čuvala deca, planirali poslovi. Telefon je bio povod ali društvo razlog.
Domaćin kao nevidljivi operater
Pristup telefonu se retko naplaćivao, ili se plaćala simbolika. Ali najvažniji deo posla obavljao je domaćin. On je primao pozive „za komšiju“, zapisivao brojeve, prenosio poruke, obaveštavao da je „zvao jedan iz Nemačke“, i vodio računa da niko ne monopolizuje liniju.
U eri bez mobilnih telefona i društvenih mreža, ta uloga bila je svojevrsna kombinacija operatera, sekretara i lokalnog informativnog centra.

Foto: Unsplash
Upravo te skromne „govornice pred kućom“ bile su prvi korak ka modernoj komunikaciji u mnogim sredinama. One su povezivale udaljena sela sa gradovima, porodice sa dijasporom, građane sa institucijama i ranom verzijom globalnog sveta.
Danas, kada svaka poruka putuje brže nego misao, lako je zaboraviti da je nekada svaki poziv imao težinu, a svaki kontakt bio dragocen.
Možda zato se mnogi sa nostalgijom prisećaju vremena kada je jedan telefon bio dovoljan da okupi celo selo i da nas nauči strpljenju, poverenju i solidarnosti koje se ne mogu „skinuti na aplikaciju“.
Saznajte sve o dešavanjima u biznisu, budite u toku sa lifestyle temama. PRIJAVITE SE NA NAŠ NEWSLETTER
Izvor: BIZLife/K. J.
Foto: Unsplash






