Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Mogu li deca da poprave roditelje?

    Piše: Milenko Vasović

    Zašto ste baš kumu poverili tako veliki posao, a zašto ste svastiku postavili za vašeg zamenika? Koliko bi se državnih činovinika nelagodno osećala pred ovim i sličnim pitanjima? Koliko njih bi uopšte dalo smislen odgovor, koliko bi se vrpoljilo, znojilo i ćutalo. A zamislite da se sve to događa pred očima javnosti.

    Javna ispitivanja državnih službenika zbog kakvog sumnjivog posla nisu u svetu nepoznata, a mogla bi da postanu praksa i u Srbiji. Predsednik Državne revizorske institucije (DRI) Radoslav Sretenović najavio je da će uskoro u Skupštini Srbije biti organizovana javna slušanja u prisustvu onih koji su pomenuti u izveštajima revizora o zloupotrebama u korišćenju javnih sredstava.

    Tako će predsednici opština, direktori javnih preduzeća, načelnici po ministarstvima, a zašto ne i ministri, dobiti priliku da objasne neke sumnjive poteze, ali i javnost da čuje i  pita. I šta posle – sve po starom? Nije baš tako.

    Oči javnosti jedino su, po pravilu, ono od čega još zaziru oni koji su nas opelješili sa pozicije vlasti. Brojni su primeri onih koji mole novinare da „taj slučaj ne objave“ . Uz te molbe idu i pretnje i nepristojne ponude, pa ako ništa ne upali vuče se poslednji adut: „nemojte, videće mi majka, stara je, ima slabo srce“. Dakle, taj stid pred majkom, decom… komšijama nije uopšte nebitan u čuvanju držvne kase.

    I Džozef Kristof, američki stručnjak za odgovornu vlast, tvrdi da su javne prozivke vrlo moćno oružje. Pre desetak godina i u Srbiji su te javne prozivke davale rezultate. Nije ih doduše organizovala država već ugroženi pojedinci. Možda ste već i čitali o tome, ljudi koji nisu mogli da naplate dugovanja organizovali su obeveštavanje dužnikovog okruženja o tome kakva je on.

    Oblepili bi zgradu, ulicu, poslovni prostor, dakle sva mesta kuda se dužnik kreće transparentima na kojima je pisalo „ovaj čovek nam duguje“, „taj i taj je prevarant“, „on je oteo tome i tome firmu“, „ovaj gazda nije isplatio toliko i toliko plata“. A onda slede pisma deci, čak i ljubavnici, sa pitanjem kako možete da živite sa takvim čovekom. Još su i roditelje pitali „jeste li ga vi tome učili“. Davalo je rezultate.

     Kakvi god da su gadovi koji nas pljačkaju i oni se uglavnom trude da ostave odličan utisak kod sopstvene dece. Da deca misle kako je njihov, tajo sposoban, brižan – ma najbolji. Znam pouzdano da je jedan tinejdžer imućnom ocu doslovce rekao „upropastio si mi život, svi mi kažu da sam sin kriminalca“ na šta je zapanjen otac uzvratio – „kako, kad imaš sve, ja u tvojim godinama nisam imao ništa“. „Da, ali bio si sin narodnog heroja, generala a ko sam ja“?

    Ili drugi primer, deca od jednog tužioca idu na proteste zbog rušenja u Savamali, a ne znaju da njihov roditelj radi na predmetu. Deca kriju da idu na protest, a roditelj krije da zataškava slučaj.

    Sad malo da se vratimo osnovnoj temi, javnom slušanju osumnjičenog činovnika u Skupštini. To zaista može da deluje neprijatno na osumnjičenog, i opominjuće za neke druge, potencijalne uzurpatore. Još kad bi sve to pratilo ažurno pravosuđe eto nama uređene države. Treba verovati.

    Izvor: BIZLife

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE