Kako da arhitektura postane deo prirode, a ne njena suprotnost?

Narativi o održivoj arhitekturi danas se sve češće svode na trendove i tehnička rešenja, dok se suštinska pitanja prostora, identiteta i odgovornosti neretko zanemaruju. Održivost, međutim, nije samo pitanje materijala ili energetske efikasnosti, već i odnosa prema prirodi, zajednici i budućim generacijama. O tome kako izgleda istinski održiva gradnja, koje su njene zamke i potencijali u našem regionu – razgovaramo sa crnogorskom arhitektkinjom i docentkinjom Emom Alihodžić Jašarović. Njeno razumevanje prostora nadilazi formu i tehniku – ono je ukorenjeno u kontekstu, znanju i poštovanju prema živom tkivu grada.

Kada govorimo o održivoj gradnji, neretko se oslanjamo na tehničke pojmove: termoizolacija, energetski pasoši, ekološki sertifikati. Međutim, suština održivosti mnogo je dublja i tiče se načina na koji živimo, planiramo, gradimo i ostavljamo prostor generacijama koje dolaze. To je proces koji ne počinje na gradilištu, već mnogo ranije – u svesti, edukaciji, zakonima i vrednostima koje delimo kao društvo.

Tu vrstu dublje, odgovorne arhitekture u svojim istraživanjima i predavanjima zastupa Ema Alihodžić Jašarović, sagledavajući prostor ne kao zbir kvadrata, već kao produžetak zajednice i prirode, protiveći se sve prisutnijem površnom pristupu gradnji.

Doc. dr Ema Alihodžić Jašarović, Arhitektonski fakultet – Podgorica

• Kako danas definišemo održivu arhitekturu u praksi – da li je prvenstveno reč o materijalu, kontekstu ili filozofiji gradnje?

Održivost je veoma izrabljen i zloupotrijebljen pojam, u suprotnosti sa činjenicom da su na snazi eksploatatorske prostorne prakse, sa komercijalnim i investitorskim predznakom, čiji prostorni ekscesi kao rezultat imaju stereotipne i degradirajuće prostorne koncepte, što se pokazalo kao prototip karakterističan za sva postsocijalistička društva na Balkanu. Tako fragilan i potrošen grad – koji zavisi od moći pojedinca, dok su donosioci odluka zanemareni – pokazao se kao neodrživ.

Suprotno tome, održivost razumijem kao sposobnost održavanja kontinuiteta u prostoru koji je respektabilan prema prirodi kao potrošnom resursu, ekonomski održiv, socijalno pravedan, zaštitnički nastrojen prema kontekstu i naslijeđu…Veoma mi je blizak teorijski pojam „living heritage” (živa baština), koji upućuje na koncept razvoja koji uvažava promjenljivost i činjenicu da je „tkivo” živo, pri čemu svaka buduća generacija ima odgovornost da nastavi naslijeđene procese, uz imperativ održivosti i očuvanja prostornog identiteta.

• Koliko su naši lokalni resursi – u pogledu materijala, znanja i kulture građenja – dovoljno iskorišćeni kada je reč o održivosti?

U periodu predatorske urbane prakse, koja je označena efektom brze i jeftine gradnje, izgubili smo vezu sa tradicionalnim tehnikama građenja, a naročito sa lokalnim materijalima. Tome doprinosi decenijska evakuacija iz sela u grad, te potreba za urbanizacijom, čime je reprodukovan antagonizam prema prošlosti, a što je djelimično izmijenilo percepciju gradnje. Iako je sva inteligencija održive gradnje sažeta upravo u tradicionalnim tehnikama, koje su kao osnov imale suživot sa prirodom i kontekstom, iz toga nismo naučili ništa, pa čak ni osnovno poštovanje prava na pogled i prava na sunce. Lokalne materijale, kao što su kamen i drvo, rijetko koristimo u građevini, a i ne poznajemo ih dovoljno; paradoksalno – izvozimo ih. Suprotno evropskim praksama koje insistiraju na autohtonim materijalima, izučavajući ih kroz najsavremenije tehnologije u institutima i školama arhitekture, mi smo ih se, očito, odrekli, a reperkusije vidimo u bezličnoj i akontekstualnoj arhitekturi.

• Koji evropski gradovi danas postavljaju standarde u održivoj arhitekturi i na koji način se mi možemo ugledati na njih?

Skandinavske zemlje su se još pre više decenija suočile sa problemima rasta, urbane mobilnosti, klimatskih promjena i zagađenja. Na te probleme odgovorile su korišćenjem najsavremenijih metoda, tehnologija i znanja da uspostave održiv i rezilijentan sistem. Kontinuirano ulaganje u znanja iz oblasti održivosti dovelo ih je do „zero waste” gradnje i potpune reciklaže građevinskog otpada, čime se izbjegava novo zauzimanje prostora. Radikalne odluke i pametne vlade usmjerile su svoje održive i zelene politike ka potrebama ljudi, istovremeno štiteći životnu sredinu i osnažujući proces participacije.

• Koliko je važno očuvati lokalni identitet kroz arhitekturu i kako to uskladiti sa savremenim globalnim stilovima i potrebama?

Da bi se ostvario prostorni kontinuum, neophodno je očuvanje lokalnog arhitektonskog jezika i njegovo pravilno transponovanje. Ipak, „nova ekonomija” donosi potpuno novu estetiku, koja je u najvećoj mjeri potpuno akontekstualna i prepisana iz kolažiranih neoklasičnih stilskih uzora, a periodično i grubo kopiranih i usiljeno iskorišćenih tradicionalnih arhitektonskih elemenata (pseudoregionalizam). Takav „elitistički” i trendovski pristup arhitekturi, koja, preuzimajući arhitektonske elemente koji nisu utemeljeni niti u prošlosti, niti u kontekstu, kreira novi estetski kriterijum i standard, koji vremenom postaje dio novog – plagiranog tranzicionog identiteta grada. Arhitektura kritičkog regionalizma mogla bi biti dobar princip očuvanja identiteta i model savremene interpretacije arhitektonskih vrijednosti.

• Šta znači biti odgovoran arhitekta danas – prema prostoru, materijalu, zajednici i budućim generacijama?

Biti odgovoran znači osvijestiti da svaki gest pojedinca u prostoru mijenja karakter tog prostora, njegov izgled, značenje, rituale, kretanje, doživljaj, te da trajno ostaje u prostoru.

• Kako zamišljate arhitekturu budućnosti u pogledu održivosti – da li kao povratak prirodi, tehnološku integraciju ili balans između ta dva pola?

Arhitektura već odavno ništa više ne može sama. Urušeni sistem zahtijeva hitno otriježnjenje struke, koja mora djelovati promptno i interdisciplinarno. Arhitektura teži pronaći rješenje u povratku prirodnim zakonitostima, prije svega prirodnim materijalima, uz podrazumijevajuće korišćenje najsavremenije tehnologije, čime će se graditi održiva, ekološka i cirkularna arhitektura. Apstiniranje od nove gradnje, korišćenje postojećih kapaciteta, „zero waste”, reciklaža i odgovoran odnos prema prirodi i naslijeđu – moraju postati imperativ.

• Koji su vam se trendovi sa Bijenala u Veneciji učinili najprimenljivijim za održivu arhitekturu u našem regionu?

Ovogodišnje bijenale, pod temom „Intelligens. Natural. Artificial. Collective”, koju je izabrao Karlo Rati, bilo je u znaku rješavanja gorućih problema čiji je protagonista arhitektura. Mnogi od ponuđenih koncepata sugerišu upravo na povratak prirodnim zakonitostima, pokušavajući da integrišu prirodne procese i AI tehnologiju. Svjedočili smo brojnim paviljonima koji nude kompleksne, tehnološke i arhitektonske koncepte za saniranje problema, ali i nove interdisciplinarne i holističke koncepte, među kojima sa velikim zadovoljstvom mogu istaći sjajne paviljone Crne Gore i Srbije.

Pogled naše sagovornice podseća nas da održivost nije tehnički dodatak projektima, već temeljni pristup prostoru, prirodi i zajednici. Skandinavske zemlje možda jesu daleko odmakle u primeni zelenih politika, ali mi imamo dovoljno znanja, iskustva i nasleđa da razvijemo sopstvene, pametne i kontekstualne modele. Ključno je da prestanemo da kopiramo i počnemo da osluškujemo prostor u kojem gradimo, jer održiva arhitektura ne počinje u betonu – već u glavi. 

Saznajte sve o dešavanjima u biznisu, budite u toku sa lifestyle temama. PRIJAVITE SE NA NAŠ NEWSLETTER.

Izvor: BIZLife/Nemanja Kuč

Foto: Andrea Davis, Melina Kiefer, Constantin Mutaf / Unsplash; Dado Ljajević