
Na srpskoj trpezi kineski pasulj
Srbija svake godine potroši na desetine miliona evra kupujući voće i povrće u inostranstvu. Imamo idealne uslove da ih proizvodimo, ali ih ipak nabavljamo iz sveta. Pasulj i beli luk u Srbiju su stižu iz Kine, Kazahstana, Kirgistana, Argentine, pa čak i sa Madagaskara. Kruške smo uvozili i iz Južne Koreje.
Za razliku od povrća, koje smo ove godine nešto manje uvozili nego inače, voće beleži povećanje uvoza od 11 odsto u odnosu na isti period lane. Od januara do oktobra ove godine uvezeno je 176.450 tona svežeg, zamrznutog i sušenog voća. Naravno, u uvozu je dominiralo južno voće. Od svežeg voća najviše su se uvozile jabuke, grožđe, kruške i jagode.
– Tržište poljoprivrednih proizvoda je liberalizovano i ovo su posledice koje moramo da osetimo – ističe Vojislav Stanković, specijalni savetnik predsednika Privredne komore Srbije. – Proizvodnja pasulja je komplikovana, a daje mali prinos, od oko dve tone po hektaru, i samim tim nije tako isplativ kao ratarske kulture. U njegovoj proizvodnji siromašnije zemlje imaju prednost, pošto im je radna snaga jeftinija. Ovog leta imali smo situaciju da je domaći paradajz otkupljivan za samo tri dinara, a istovremeno trgovci su ga nabavljali iz inostranstva. Uvozili smo i jabuke, a na stablima u voćnjacima ostajale su neobrane, jer je cena bila tako niska, da se berba nije isplatila.
U vodećim trgovinskim lancima kažu da su prinuđeni da nabavljaju uvozni zeleniš i voće, i to onda kada domaća proizvodnja ne zadovoljava njihovu potražnju. Ponuda uvoznog voća i povrća, na pijacama kažu, zavisi od godišnjeg doba.
– Od svežeg povrća najviše smo uvozili paradajz, lubenice, kupus, krastavac, papriku, crni luk i krompir – kažu u Ministarstvu trgovine. – Gotovo 60 odsto uvoznog paradajza stiglo je iz Makedonije, a ostatak uglavnom iz Turske. Lubenice su se najviše uvozile iz Makedonije, Albanije i Grčke, a kupus, krastavac i paprika iz Makedonije. Crni luk i krompir su najčešće stizali iz Holandije i Makedonije.
Trgovačkim lancima daleko je lakše da uvezu gotovu, kalibriranu, dorađenu i upakovanu robu, nego da je kupuju u rinfuzi i dorađuju u posebnim centrima – objašnjava Stanković. – Ovakvi centri za doradu, odnosno, sortiranje, pakovanje i skladištenje nama nedostaju, pre svega u voćarskim i povrtarskim krajevima. Nekada su zadruge imale značajnu ulogu u tom poslu, pošto su prikupljale veće količine robe, pripremale ih, skladištile i plasirale. Bilo bi dobro kada bi takve organizacije, zadruge ili kooperative ponovo preuzele tu ulogu.