CG: Problemi 60 proizvođača organske hrane

Naše tržište je malo i nakon povećanja proizvodnje, određene količine organskih proizvoda mogle bi se izvoziti


Divlji šipak, zasađen oko imanja na kojem se uzgaja preko hiljadu stabala smokve, kao “barijera” od nepovoljnih spoljašnjih uticaja, udaljenost parcele od preopterećenih saobraćajnica i nekorišćenje veštačkih đubriva, samo su neki od uslova koje je morao ispuniti Podgoričanin Dimitrije Mugoša kako bi se mogao baviti organskom proizvodnjom smokve.

Za dosta skup “porodični biznis” odlučio se slučajno, misleći da će takva proizvodnja biti mnogo lakša, ali se ispostavilo da je to težak posao.

Kada je zasadio prve smokve na imanju od jednog hektara u Tološima, nije ni znao šta je to organska proizvodnja, ali danas, nakon godinu dana bavljenja tim poslom, planira da proširi posao, tako što će zasaditi nove vrste tog voća.

Finansijska sredstva za započinjanje biznisa, obezbedio je uključivanjem u program razvoja organske poljoprivrede, koji je podržalo Ministarstvo inostranih poslova Danske, a sprovode ga Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja i Biotehnički institut.

„Organsku proizvodnju „forsira“ Evropska unija i ja to podržavam. Ulaganja su veća nego kod konvencionalne proizvodnje, te bi organski proizvodi trebalo da budu skuplji, što kod nas još nije slučaj“, kazao je Mugoša.

Kada prodaje organski uzgajanu smokvu na podgoričkoj Kamionskoj pijaci, kupce, kaže, ne interesuje kakva je iznutra, nego da je što jeftinija i “naoko lepa”.

Poštujući principe organske proizvodnje, Mugoša koristi samo stajnjak i takozvano zeleno đubrenje, koje hrani smokvu tako što se najprije zasadi trava koja se kosi i na kraju zaorava. Prema savetima Savetodavne službe za biljnu proizvodnju smokve kada je potrebno prska samo preparatima na biljnoj bazi.

Uzdaju se u izvoz


Najveći problem sa kojim se suočavaju proizvođači organskih proizvoda je, prema njegovim riječima, isuviše malo crnogorsko tržište i niske cijene.
„Potrebno nam je da možemo da izvozimo robu. Prošle godine sam prodao oko deset tona smokve po prosečnoj ceni od 70 centi. Ove godine ću imati oko 15 tona. Kada bi cena bila evro i po, to bi već bilo isplativo“, smatra Mugoša.
 
Da je naše tržište malo i da bi se nakon povećanja proizvodnje, određene količine organskih proizvoda mogle izvoziti, smatra i predsednica novoformiranog Nacionalnog udruženja organske poljoprivrede Crne Gore Vesna Orlandić.

Međutim, do evropskog tržišta je teško dopreti, u šta se i sama uverila, jer njena firma “In spe”, koja radi sa lekovitim biljem i pčelinjim proizvodima, godinama bezuspešno pregovara sa evropskim zemljama.

„Nemamo problem sa izvozom za Srbiju, odakle dio ide i za Mađarsku. Za evropske zemlje postoji blokada, iako imamo evropski i američki NOP sertifikat. Čim naš gotov proizvod treba da dospije na njihovo tržište, oni ga doživljavaju kao konkurenciju“, kazala je ona.

Čekajući “prodor” na inostrano tržište Mugoša ne gubi vreme, već je od novca dobijenog preko danskog projekta nabavio traktor, sistem za navodnjavanje, iskopao bunar, a planira da napravi i sušaru za sušenje smokava.

Skupi propisi


Da bi organska proizvodnja zaživela i kod nas, proizvođačima je, smatra on, potrebna pomoć Ministarstva poljoprivrede.

Sa time je saglasan i proizvođač organskih žitarica Slaviša Petrović iz Pljevalja, kojem bi, kako kaže, najviše koristila kupovina potrebne mehanizacije i silosa, jer različite žitarice ne smije smjestiti u isto skladište.

Petrović već četiri godine organski proizvodi heljdu i ječam, a samo ove godine je za prodaju zasadio oko deset hektara.

„Organski proizvodi su svuda u svijetu skuplji od konvencionalnih, te bi i kod nas trebalo da budu skuplji za trećinu“, smatra on.

Međutim, Orlandić predviđa da će proteći još vremena dok naš potrošač ne bude spreman da prepozna organski proizvod, i da ga plati 10 odsto skuplje nego neki konvencionalni, za koji se ne zna da li je rađen genetski modifikovanom sirovinom.
 
Otežavajuća okolnost za Petrovića je, kaže, to što mora poštovati propise, kojima je precizirano da zasađena površina mora biti od njive koja je prskana udaljena minimum 100 metara, a ni put ne sme da bude blizu obradive površine.

Problem za proizvođače, prema njegovim riječima, predstavlja i to što na određenoj površini ne mogu istu kulturu zasijati dve godine zaredom, nego ih moraju menjati.

“ Sve to zahteva novac. Do sada sam dobijao subvencije od Ministarstva poljoprivrede, ali je i njihov iznos iz godine u godinu sve niži. Prije nekoliko godina sam dobio 5.000 eura, prošle 1.400, a ove očekujem da će se smanjiti na 500 eura“kazao je proizvođač iz Pljevalja.

Iako je za takvu proizvodnju potrebno mnogo truda i novca, Mugoša i Petrović se niesu pokajali zbog upuštanja u ovaj poduhvat.
„Kod ljudi treba razviti svest da treba da jedu zdravu hranu. Da znaju čime se sve prskaju konvencionalni proizvodi, ne bi ih kupovali“, smatra Mugoša.
Petrović namjerava da se bavi organskom proizvodnjom „još koju godinu“, a ove će, kao i kolega iz Podgorice, kada im istekne takozvani prelazni period, dobiti odgovarajući sertifikat.

Do sada 65 sertifikata


Orlandić je kazala da su od osnivanja nacionalne kuće za sertifikate “Monteorganica”, pored firme “In spe” i mlekare “Nika”, organski sertifikat dobila 63 organska proizvođača iz različitih grana poljoprivrede.
„Ima onih koji su u prelaznom periodu, ušli su u registar, ali još nisu dobili organski sertifikat, jer moraju proći određeni prelazni period“, navela je ona.

Od Vlade Danske, koja je u ovaj posao ušla sa projektom OADP, Ministarstva poljoprivrede i Biotehničkog instituta, Udruženje će u početku imati obezbeđen novac za marketing i izdavanje publikacija, koje će biti korisne za proizvođače i potrošače.

„U sklopu tog programa davaće se grant projekti. Tu priliku treba iskoristiti, jer ako mi ne budemo umeli, naći će se neko drugi ko će umeti. Projekti su takvi da vas vezuju na određeni period, godinu ili godinu i po i morate biti sposobni da za to vreme pokažete da umete ta sredstva iskoristiti i da ste spremni u to da ulažete“, kazala je Orlandić.